MAKSIMILIJAN KOLBE
Na uočnicu najvećega Marijinog blagdana, sjetimo se sveca koji je sve svoje, a u konačnici, i svoj život, položio u ruke bezgrješne i Posrednice milosti, Djevice Marije.
Kao desetogodišnjak, doživio je mistično iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Mali je desetgodišnjak odabrao obje. One su nekom proročkom znakovitošću označile njegovu budućnost: svetost i mučeništvo.
Pristupio je braći konventualcima. 16. listopada 1917. osnovao je Vojsku Bezgrješne sa ciljem obraćenja grješnika, krivovjeraca, raskolnika, a osobito slobodnih zidara. Težio je osnivanju gradova Bezgrješne i to mu je pošlo za rukom u Poljskoj osnovavši grad Niepokalanov. Svojim je suradnicima govorio: Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, već najjednostavnija dužnost. I nije teška... Grad Bezgrješne osnovao je i u Nagasakiju.
Povratak u Poljsku donio je Kolbeu novu gorčinu. Započeo je rat. Biva uhićen, pušten, mučen, neprihvaćen od neprijatelja. 28. svibnja odveden je u Auschwitz. Redovničko odijelo zamjenjuje logoraškim. Postao je jednostavno broj 16 670. Mučenja podnosi herojski sa smješkom na ustima. Njegove riječi su: Za Isusa spreman sam trpjeti i više. Od svojega je tijela učinio junački dar ljubavi u bunkeru gladi, darovavši se za spas života oca obitelji. Njemci su ga , zajedno s ostalim ubili karbolnom kiselinom, a potom kremirali na blagdan Velike Gospe.
Otac Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu biva proglašen svetim 10. listopada 1982. po rukama pape Ivana Pavla II.
ALOJZIJE GONZAGA
Alojzije (Luigi) Gonzaga potomak glasovite plemićke obitelji, rodio se 9. ožujka 1568. u obiteljskom dvorcu u gradu Castiglione delle Stiviere (provincija Mantova, Lombardija), kao prvorođeni sin nasljednik. Od malih nogu spremali su ga za karijeru vojnika i dvoranina i sam dječak sanjao je o vojničkom pozivu, ali ga je majka Marta naučila važnosti molitve i ljubavi prema dragom Bogu i siromasima.
Od 1576. s bratom Rodolfom boravio je kao paž na dvoru Medicijevih. Tamo je učio latinski i francuski, plesao je i odlazio u lov. Uskoro je obolio od bolesti bubrega, bio je prikovan za krevet, ali sve to prihvatio je kao blagoslov. Vrijeme je provodio u molitvi i čitajući životopise svetaca.
Tri godine kasnije boravio je na dvoru vojvode od Mantove i tamo je ostao zaprepašten nasilnim i lakoumnim dvorskim životom.
Sljedeće godine, 1579. vratio se u svoj dom gdje je svetu pričest primio od Karla Boromejskog.
Kao mladić divio se djelovanju isusovačkih misionara u Indiji, podučavao je vjeronauku dječake u Castiglioneu, a redovito je i pohađao crkve kapucina i barnabita u Casaleu Monferrato.
Već 1582. odlazi na kraljevski dvor u Madridu, tamo je imao priliku doživjeti sav sjaj i raskoš, ali on se ipak kao 17-godišnjak odrekao sveg sjaja i raskoši. Odrekao se titule markiza i vlasništva nad imanjem u korist mlađeg brata Rodolfa. Godine 1585. stupio je u novicijat Družbe Isusove u Rimu. Sav sjaj bogatstva zamijenio je poniznim, jednostavnim redovničkim životom. Živio je asketski, patio je od kožnih bolesti, glavobolje i nesanice.
Po završetku novicijata studirao je teologiju i filozofiju na rimskom kolegiju uz duhovno vodstvo Roberta Bellarmina, kasnijeg kardinala i svetca, koji je napisao njegov životopis.
Nekoliko godina kasnije 1591. u Rimu je izbila epidemija kuge, a isusovci su otvorili bolnicu za oboljele. Alojzije Gonzaga dobrovoljno je odlučio njegovati bolesne pri čemu se i sam zarazio. U 23. godini života je preminuo. Blaženim ga je proglasio 1605. papa Pavao V., a svetim 1726. papa Benedikt XIII.
Zaštitnik je mladeži, studenata, očnih bolesnika i slabovidnih osoba, osoba koje boluju od AIDS-a i osoba koje o njima brinu, katoličke mladeži, isusovačkih novaka, kužnih bolesnika, tinejdžera te mnogih naselja, učilišta, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva.
Prema običajniku naše župe, sveta se misa služila za školsku djecu pred kipom sv. Alojzija!
81. obljetnica smrti don Ive Jurčeva
" O kako je izvrsna krepost onih koji trpe za Krista. Pijući naime čašu Gospodnju u strpljivosti, napojili su se vinom ljubavi tako da su i za one molili koji su ih ubijali; onima put spasenja otvarali koji su njih nečovječno smicali. Više su žalili što se njihovi progonitelji gube u zabludi, nego što svojom okrutnošću njih muče i smrt im zadaju.
Dakle, ljubav je u njima bila jača od svih protivničkih nasilja". ( Marko Marulić)
U svibnju ove godine, navršilo se 81 godina od zvjerskog ubojstva svećenika i našega župnika, don Ive Jurčeva. Mučeničkom smrću, kršten je u krvi Kristovoj!
Don Ivo Jurčev, župnikom Rogoznice je imenovan 2.9.1939., a službu je preuzeo 4. listopada 1939. godine.
Predratno je vrijeme velikih društvenih potresa, gladi, neimaštine, zastranjivanja naroda, a isto tako i huškačkih govora prema Crkvi i svećenstvu. Strah od rata odražava se na svačijem licu. Velik broj muškaraca u rezervnoj je vojnoj službi.
Čitajući kroniku Župe iz toga perioda, dolazim do spoznaje o težini poslanja don Ive. Ipak, uz pomoć ljudi, mladih animirao je župu, organizirao akademije prigodom crkvenih blagdana, uz pomoć kapelana Zupanca uvježbavao pjevanje čije nasljeđe mi danas baštinimo. Posebno bih istaknula misterij. " I Ona će ti satrti glavu" kojeg su djevojke i mladići, kako navodi, sjajno izveli.
Ratni metež uzeo je maha; talijani su okupirali Dalmaciju nastojeći talijanizirati stanovništvo, posebno imati utjecaja među djecom. I u tom okruženju, don Ivo je uz pomoć naroda, biskupa i same crkve obnovio velik dio crkvenog inventara, a 3. ožujka 1942. započeo je gradnju kamenoga stubišta od rive do Župne kuće.
Ovih dana završena je i velika obnova skalina koje nose ime mučenika don Ive Jurčeva. Hvala općini Rogoznica na financijskoj potpori, hvala našem župniku, radnicima koji su vratili sjaj 81. skalini koja nas vodi u našu malu katedralu kako je nazvaše biskup šibenski tadašnjih, mračnih komunističkih vremena, blagopokojni fra Jeronim Mileta.
U temelj je postavljena sljedeća spomenica:
No, ratne strahote su trajale. Mržnja onih koji su uvijek bili neprijateji našega naroda otela je stadu pastira i srce. Don Ivo se, zajedno s kolegom don Antom Juričevim uputio u Šibenik. Blizu Krapnja, pored svjetionika Dvanjke, upali su u zasjedu četnika preobučenih u partizane. Uz ostale ljude koji su bili s njima, četnici su izmasakrirali i zaklali don Ivu i don Antu. Njihova tijela bačena su u more. Ubio ih je Aldo Drašković, četnik iz okolice Trogira koji je 45. uhićen i osuđen. Aldo, koji zbog svojih poroka i grijeha, kojih se nije želio odreći, obmanjuje samoga sebe, uvjeravajući se da ne postoji Bog pa da bi mu morao dati račun o životu, takvu čovjeku nije bilo do istine. A Duh Božji koji je Duh Istine i darovatelj vjere, od takva je, dakle čovjeka, već u samome početku bio odbačen.
Grobna jama don Ive Jurčeva je more, njegovo plavetnilo ali sjećanje na njega ne blijedi. Njegovu dušu Bog nije ostavio među mrtvima nego je u nebeskim visinama, u plavetnilu neba, u njegovoj Hrvatskoj.
POKOJ VJEČNI DARUJ IM GOSPODINE I SVJETLOST VJEČNA SVJETLILA NJIMA! POČIVALI U MIRU BOŽJEM.
SV KAJO, papa
17. prosinca 283. papom je postao Sveti Kajo. Podrijetlom je bio s područja Salone, glavnom središtu rimske provincije Dalmacije, čije se ruševine nalaze kod današnjeg Solina. Prema predaji, sveti je Kajo, pri Dioklecijanovom progonu, utočište pronašao u katakombama. Bogoslužja je obavljao po privatnim kućama. Mučeničku je smrt podnio 22. travnja 296. godine. U Splitu i okolici, a i u našoj župi u Podorljaku, bio je veoma štovan svetac. Sveta je misa s procesijom, u Podorljaku, 22. 4. u 10.30!
