Toma Akvinski rođen je u dvorcu Roccasecca, blizu Napulja, 1226. godine. Rano obrazovanje stekao je u opatiji Montecassino, kamo su ga roditelji odveli kao dijete. Zatim je nastavio studij u Napulju, gdje je imao sreću naići na neke od Aristotelovih spisa, čiju je veliku vrijednost odmah prepoznao. S 18 godina, nakon što je prevladao žestoko protivljenje obitelji, stupio je u prosjački red propovjednika, privučen karizmom svetog Dominika: "Proglašavati Riječ Božju, žarko promišljanu, svečano slavljenu i znanstveno istraženu."
U Parizu i Kölnu nastavio je studij filozofije i teologije kod Alberta Velikog. Postavši magistar teologije u dobi od samo 31 godine, usred polemike svjetovnog klera protiv prosjačkih fratara, zalagao se za slobodu redovnika posvećenih službi univerzalne Crkve i bio je cijenjeni i učeni učitelj na Sveučilištu u Parizu, a kasnije u Bologni, Rimu i Napulju.
Uz svetog Bonaventuru, bio je najveći kršćanski mislilac 13. stoljeća, a Crkvi je ostavio svoja teološka razmišljanja u djelima velike dubine i širine: Catena Aurea, Summa Contra Gentiles i Summa Theologiae, koja je najkreativnija i najoriginalnija sinteza njegove misli. Njegova originalnost leži prije svega u načinu na koji je izrazio vjeru Crkve u kulturi svog vremena, počevši od Svetog pisma i crkvenih otaca te prihvaćajući tada nedavno ponovno otkriće aristotelovske misli.
Toma nije bio samo veliki mislilac, već i čovjek molitve, ponizan i mudar čovjek, koji je spajao strogost svog istraživanja s nježnom odanošću raspetom Kristu i neprestanim dijalogom s Njim. Opisan je kao "najučeniji od svetaca i najsvetiji od učenjaka". Nekoliko mjeseci prije smrti, iznenada je prestao pisati, ostavljajući svoju Summu nedovršenom. "Slama je sve što sam napisao", rekao je onima koji su ga pozvali da dovrši djelo. Sada je bio usredotočen isključivo na susret s Bogom.
Umro je 7. ožujka 1274. na putu na Lionski sabor, u opatiji Fossanova. Svečano je kanoniziran u Avignonu 1323., a proglašen je crkvenim naučiteljem 1567.
Datum njegovog liturgijskog spomena, određen za 28. siječnja, podudara se s prijenosom njegovih relikvija u grad Toulouse.
ŽIVOT KRISTOV
Mrzio je grijeh; ljubio je grešnike; prezirao je krivovjerje; ljubio je krivovjernike; one koji su zalutali primao je natrag u bogatstvo svojega Srca, no nikada zabludu u bogatstvo svoje mudrosti; opraštao je grešnicima koje je društvo osudilo, nije podnosio one koji su griješili i nikada to nisu otkrili, sačuvao je svoje oštre istupe za one koji su bili grešnici, a nijekali grijeh, koji su bili krivi, a govorili da imaju samo kompleks. Plakao je u šutnji u prisutnosti ljudske patnje i kod otvorena groba, silno ga je ražalostilo kad je gledao osudu i propast onih koji su bolovali od moralnog raka, a odbijali uzeti lijek što ga je on kupio uz veću cijenu od krvi janjaca i volova. (F. Sheen)
Pio IX, papa
Kroz povijest, s vremena na vrijeme, pojavljuju se izvanredni ljudi: izvanredni jer posjeduju neuobičajene kvalitete i očito su pozvani na jednako neuobičajene zadatke. Karizmatični ljudi, s darovima sukladnim njihovoj dodijeljenoj misiji. Ljudi, dakle, Božje providnosti.
Upravo takav, Božjom voljom i Duhom Svetim odabran, bio je i papa Pio IX. Cijeli je njegov pontifikat, dugi, gotovo 32 godine, bio turbulentan. U svim je prilikama bio vjeran zadaćama svoje službe, davao je uvijek prvenstvo Bogu i duhovnim vrijednostima. Bio je i omiljen ali i klevetan. Po stupanju na prijestolje, pomilovao je više od tisuću zatvorenika i zajamčio slobodu prognanima i izbjeglima. No, nikada se nije htio svrstati na bilo čiju stranu u ratu između kralja Karla Alberta Savojskog i Austro Ugarske, papa je proglasio non possumus: poglavar katoličke crkve ne može dići oružje protiv katoličke nacije, dijela tog istog katolicizma.
1852. uz zalaganje bana Josipa Jelačića papa zagrebačku biskupiju uzvisuje na rang metropolije i nadbiskupije, a nadbiskupa Juraja Haulika imenuje kardinalom.
Papa Pio IX proglasio je dvije dogme: onu o Bezgrešnom začeću, 1854., podsjećajući da u burama ljudskog života u Djevici blista svjetlo Krista, jače od grijeha i smrti i onu o nepogrešivosti Pape (kada govori ex cathedra, odlučujući o pitanjima vjere) 1869. godine tijekom uvodne faze Prvog vatikanskog koncila. Proglašenje dogme o papinoj nepogrešivosti izazvalo je prosvjede liberala u Francuskoj i Njemačkoj, gdje će prosvjednici stvoriti otpadničku Starokatoličku crkvu. Svojim je mudrim savjetima pomagao svetom Don Boscu utemeljiti salezijansku družbu tako da si je zaslužio nadjevak " Don Boscov papa". Njegovim pontifikatom, nestala je i papinska država ali je označilo i duhovno jačanje autoriteta pape. Umro je 7.veljače 1878. Iza njega ostalo je 38 enciklika, a osobito se ističe Quanta Cura i njezin glasoviti dodatak Syllabus errorum, popis osamdeset modernih zabluda koje su se smatrale neprihvatljivima za katoličke vjernike, itekako aktualnih u današnjem vremenu.
3. rujna 2000. papa Ivan Pavao II proglasio ga je blaženim. Njegove riječi i danas odzvanjaju: " U svojemu radu trebamo činiti najbolje što možemo, a zatim se prepustiti Providnosti koja će izliječiti naše ljudske pogreške i nedostatke."
CRKVENI OCI
Spomenom otaca prvih kršćanskih stoljeća, započinjemo hod Crkve kroz povijest. Crkveni oci su pisci prvih stoljeća koji su se istakli svetošću života te izvrsnošću i pravovjernošću nauka.
SVETI BAZILIJE - bizantski liturgijski tekstovi o njemu govore kao o "svjetioniku Crkve". Privučen Kristom, počeo je gledati prema njemu i slušati samo njega. Odlučno se posvetio monaškome životu u molitvi, meditaciji Svetoga pisma i djelima crkvenih otaca te vršenju ljubavi, slijedeći primjer svoje sestre Makrine koja je već živjela u monaškoj zajednici. Svojim je propovijedanjem i spisima razvio intenzivnu pastoralnu, teološku i kjniževnu aktivnost. Zagovarao je osnivanje mnogih bratovština ili zajednica kršćana posvećenih Bogu. Kao biskup i pastir svoje velike biskupije Bazilije je neprestano vodio brigu o teškim materijalnim uvjetima u kojima su vjernici živjeli; odlučno je prokazivao zlo, zauzimao se za najsiromašnije; bdio je za slobodu Crkve, suprostavljajući se i moćnicima kako bi obranio ispovijedanje prave vjere. Boga, koji je ljubav i milosrđe, Bazilije je valjano svjedočio izgradnjom više hospicija za potrebne.
Uz skrb da se vrši milosrđe koje je i obilježje vjere, ostavio nam je jednu veliku euharistijsku molitvu (anaforu) koja se zove po njemu te je dao temeljno uređenje molitve i psalmodije; na njegov je poticaj narod zavolio i upoznao Psalme, moleći ih i noću. Tako vidimo kako liturgija, klanjanje i molitva idu usporedo s djelima milosrđa, uzajamno se nadopunjujući.
U svojoj ljubavi prema Kristu i njegovu evanđelju ovaj se veliki Kapadočanin trudio pomiriti podjele unutar Crkve zalažući se kako bi se svi obratili Kristu i njegovoj Riječi, sili koja ujedinjuje i kojoj vjernici trebaju biti poslušni.
SVETI GRGUR NAZIJANSKI
" Bazilije nas je uvjerio kako mi, kao ljudi, ne smijemo prezirati druge ljude niti vrijeđati Krista koji je zajednička glava sviju, svojom neljudskošću prema ljudima; naprotiv, kada su drugi u teškoćama, moramo se okoristiti i posuditi Bogu svoje milosrđe jer je milosrđe i nama potrebno".
Sv. Grgura fascinirali su samoća, filozofska i duhovna meditacija. "Ništa mi ne izgleda veće od ovoga: ušutkati vlastita osjetila, izići iz svjetovnog tijela, sabrati se u sebi samome, ne brinuti više o ljudskim stvarima osim o nužno potrebnima, govoriti sam sa sobom i s Bogom, provoditi život koji nadilazi vidljive stvari; nositi u duši uvijek čiste božanske slike.
Oko 379. Grgur je pozvan u Carigrad, tadašnju prijestolnicu, kako bi predvodio malu katoličku zajednicu vjernu Nicejskome saboru i trojstvenoj vjeri. Većina se tada bila priklonila arijanizmu koji je bio "politički ispravan", a carevi su ga držali politički korisnim. U crkvici Uskrsnuća izrekao je pet Teoloških govora upravo kako bi obranio i učinio shvatljivom trinitarnu vjeru, samo je jedan Bog u tri jednake, a odijeljene osobe - Otac Sin i Duh Sveti. No, naišao je na nerazumijevanje, napustio je Carigrad. Zbogom veliki grade koji Krist ljubi...Sinovi moji, preklinjem vas, čuvajte poklad vjere koji vam je povjeren, spominjite se mojih patnja, neka milost Gospodina našega Isusa Krista bude sa svima vama.
Grgur je bio ponizan čovjek, a u životu je uvijek radio na pomirenju u crkvi svojega vremena koju su razdirale nesloge i krivovjerja. Često je govorio o važnosti i nužnosti molitve. Tvrdi kako je "nužno češće sjetiti se Boga nego udahnuti" jer je molitva susret Božje žeđi s našom žeđi. U molitvi moramo upraviti svoje srce k Bogu kako bismo se izručili njemu kao prinos koji treba očistiti i preobraziti.
(Crkveni oci - Benedikt XVI)
Sv. Toma Akvinski
ISUSOVA MAJKA
"Gospodin je uzdignut iz one grešne bujice čovječanstva i učinjen novom glavom ljudskoga roda rođenjem od Djevice. Razmislite o svemu onome lijepom što ga ova istina donosi svakome od nas. Blažena Djevica Marija nadahnuće je svakome. Majka je zaštitnica djevice, a djevica je nadahnuće majčinstva. Bez majki, u sljedećem naraštaju ne bi bilo djevica, a bez djevica majke bi zaboravile uzvišeni ideal koji postoji onkraj ovoga svijeta. Koliko ste puta, došavši nekome u posjet, čuli riječi: "Maleni je isti otac." da smo kojim slučajem bili u prilici pogledati Presvetoga Gospodina, bili bismo rekli: "Isti je majka."Naslijedio je nešto od svoga Oca - Božansku narav. No, naslijedio je i nešto od majke - ljudsku narav neokaljanu grijehom. Gospodin Isus Krist, kao osoba, rađa se od vječnosti. Utoliko se rodio u vremenu ukoliko je uzeo ljudsku narav, i u tom smislu imao je početak, ali taj početak došao je od Djevice. I zato volimo Mariju. Zdravo, Marijo milosti puna! (F. Sheen: Život vrijedan življenja)
