ANĐELI ČUVARI
Postojanje duhovnih, netjelesnih bića koje Sveto pismo obično naziva anđelima, vjerska je istina. "Anđeli kao čisto duhovni stvorovi imaju razum i volju: oni su osobna i besmrtna stvorenja. Po savršenstvu nadilaze sva vidljiva stvorenja".
Biblija anđele spominje na mnogo mjesta. Tako u njoj čitamo kako Bog posebno govori i o anđelima čuvarima. Primjerice, u Svetom pismu Staroga zavjeta Bog svojem odabranom narodu govori: "Šaljem, evo, svog anđela pred tobom da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio". Psalmist pak veli: " Bog anđelima zapovijedi da te čuvaju na svim putima tvojim".
I Isus govori o anđelima čuvarima kada govori odraslima da ne sablazne djecu: "Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima".
Nauk je Crkve da svaki čovjek ima svojeg anđela čuvara. Sveti Origen piše: "Uz svakoga od nas stoje dva anđela: anđeo pravednosti i anđeo zloće. Kad su u našem srcu dobre misli i kad u njemu počne klijati pravednost, tada bez sumnje progovara dobri anđeo. Ali kad se u duši stade širiti korov zla, tad nam progovara đavolski glasnik".
Koja je zapravo uloga naših anđela čuvara? Oni su naši vodiči, oni su naši prijatelji na putu života. Naše je spasenje izvrgnuto brojnim opasnostima, slabi smo i uslijed naših ljudskih zlih sklonosti, potrebna nam je uvijek i svagdje duhovna okrjepa: savjet, pouka, ohrabrenje i utjeha jer Bog nije slaba čovjeka prepustio na milost i nemilost otpalom anđelu Đavlu već mu je dao pomoćnika u svojem vjernom anđelu, u liku anđela čuvara. Na slobodnu je čovjeku, hoće li poslušati glas Dobra ili glas Zla.
Jer, kako kaže sv. papa Ivan XXIII: Moj anđeo čuvar poslužit će mi kao budilica kad se zaboravim. A Isus i Marija neka me blagoslove, neka mi pomognu, neka mi dadnu ono što mi treba, a i dobru volju, pa ću postat svet.
Sv. Matej, apostol i evanđelist
... i sablažnjavahu se o njega: A Isus im reče: " Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u domu svojemu." I ne učini ondje mnoga čudesa zbog njihove nevjere. (Mt, 13,57-58)
Sv. Matej, apostol i pisac prvog evanđelja, prema prastaroj je predaji, carinik Levi. Isus ga je vidio na službi u Kafarnaumu na Genezaretskom jezeru i pozvao ga: " Pođi za mnom"! Levi je ostavio svoje zanimanje i pošao za Isusom, a on ga je pridružio svojim apostolima. Otada nosi ime Matej, što na hebrejskom znači: dar Božji.
Levi je kao carinik ubirao poreze. Uz ono što su ubirali, dio je ostajao i za njihove plaće. Među narodom su bili omraženi. Levi je bez sumnje bio bogat i ugledan čovjek, a uz to i obrazovan. Stoga i njegovo evanđelje odaje čovjeka koji je izvrsno poznavao židovsku tradiciju. Matejevo se evanđelje rado naziva "crkvenim" evanđeljem jer u svom evanđelju donosi ono tipično za Crkvu što drugi evanđelisti ne spominju. Tako jedini donosi Isusove riječi: "...sagradit ću Crkvu svoju...", jedini govori i o vlasti "vezanja" i "odrješivanja" u Crkvi.
O njegovu životu malo se zna. Poslije Isusova uzašašća u nebo, najprije je propovijedao Židovima u Palestini. Evanđelje koje je njima namijenjeno, napisao je oko 41. do 42. godine na njihovu aramejskom jeziku. No sačuvan je samo grčki prijevod. Ne zna se koliko je dugo živio i kako je umro. No i Zapadna i Istočna crkva ga slave kao mučenika. Od 945. godine, njegove se relikvije nalaze u Salernu u katedrali posvećenu njemu u čast.
Simbol sv. Mateja je anđeo jer njegovo evanđelje naglašava Isusov ulazak u ovaj svijet, prvo predstavljajući Njegovo obiteljsko podrijetlo, Rodoslovlje, a zatim Utjelovljenje i rođenje.
MUČENIŠTVO Sv. IVANA KRSTITELJA
Ant. Dječak koji nam se rodi veći je od proroka; ovo je onaj o kome Spasitelj reče: Od Žene se ne rodi veći od Ivana Krstitelja.
Najstarije štovanje vezano uz Ivana Krstitelja odnosi se na čašćenje njegova groba u Sebasti, nedaleko od današnjeg Nablusa u Palestini.
Herod je zapovjedio da uhvate Ivana i da ga, svezana u lance, bace u tamnicu, zbog Herodijade, žene svoga brata Filipa, koju bijaše uzeo za ženu, jer mu je Ivan govorio: Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata! Zato ga Herodijada zamrzila i htjela ubiti, ali nije mogla. Herod se bojao Ivana. Znao je da je pravedan i Bogu posvećen čovjek i zato ga je štitio.
No, dođe zgodan dan, kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i galilejskim prvacima. Uđe Herodijadina kći te je kako je plesala, svidje Herodu i gostima. Kralj reče djevojci: Išti od mene što god hoćeš i dat ću ti. I zakle joj se da će joj dati i pola svojega kraljevstva. Ona iziđe i upita svoju majku što da zatraži, a ona kaže, glavu Ivana Krstitelja. To ražalosti kralja ali zbog zakletve koju je dao pred svojim gostima ne htjede je odbiti. Naredi svojim krvnicima da odu u tamnicu i odrube mu glavu. Donesu je na pladnju, a djevojka je dade svojoj majci.
Kada to čuše Ivanovi učenici, dođoše i uzeše njegovo tijelo i položiše ga u grob. ( Mk6, 17-29).
Ivan nije živio za sebe i nije umro za sebe. Mnoge je ljude njegova hrabra smrt ohrabrila u podnošenju kušnja kao i njegov tvrdi i strogi život. Sv. je Ivan svoje mučeništvo i svoj život položio za Krista. 29. kolovoza izabran je za proslavu njegova mučeništva jer je na taj dan, po drugi puta pronađena njegova glava. Ta je časna glava, odnosno jedan njeyin dio prenesen u Rim, gdje se s velikim poštovanjem čuva u crkvi sv. Silvestra in Capite.
Veliki je Augustin ovim riječima komentirao taj događaj: " Tek što sam pročitao Evanđelje, pred našim se očima ukazao okrutan prizor: glava sv. Ivana na pladnju, prokleti nalog pun okrutnosti, jer se nije mogla podnositi istina. Jedna djevojka pleše, a jedna se mati odmara; usred bestidnosti i uživanja jedne gozbe drsko se stvara i izvodi bezbožna zavjera. I tako se na Ivanu ispunila riječ koju je unaprijed rekao: On mora rasti, a ja se umanjivati. On je uistinu bio umanjen kad mu je bila odrubljena glava; a Krist je porastao na križu."
Sv. Ivan Zlatousti
" Kršćanima je više od svih drugih zabranjeno ispravljati posrtaje grešnika silom. Čovjeka je nužno učiniti boljim nagovaranjem, a ne silom. Mi nemamo vlast danu zakonom da ispravljamo grešnike, a kad bismo ju i imali, ne bismo se njome znali služiti, jer Bog daje krunu onima koji se suzdržavaju od zla svojom voljom, a ne silom".
Sveti Ivan Zlatousti jedan je od najvećih crkvenih otaca na Istoku. Napisao je izvanredna djela tumačenja vjere i pravilnog kršćanskog života, stekavši naziv Zlatousti
Sv. Bartol, ap.
Križ je uvjeravao po neukim ljudima, a uvjerio je sav svijet... Sirove i neuke ljude pretvorio je u mudrace. Razmotri: ono što je u Bogu ludo, koliko li je mudrije od ljudi, i što je u njemu slabo, koliko je od ljudi jače. Kako jače? Pa kad je prošlo svim svijetom i sve obuzelo svojom snagom, bezbroj njih pokušavalo je uništiti ime Raspetoga, a dogodilo se suprotno: to je ime cvalo i bivalo snažnije, a oni izgiboše i propadoše ... Jer ono što s Božjom milošću ispravno učiniše carinici i ribari, to mudraci, tirani i - da tako kažem - sav svijet nije mogao ni zamisliti. zato je jasno kako se oni ( apostoli ), da nisu vidjeli kako je uskrsnuo te da nisu imali veliki dokaz njegove moći, ne bi bili na takvo što odlučili. Sveti Ivan Zlatousti
Sv. Bartol apostol spominje se u Matejevu, Markovu i Lukinu evanđelju te u Djelima apostolskim. Rodom iz Kane Galilejske, gdje trajnu uspomenu na njega čuva njemu posvećena crkvica. Nakon silaska Duha Svetoga na apostole, i Bartol se dao na navještanje Evanđelja koje je svjedočio cijelim svojim životom. U tim je nastojanjima došao do Indije. Iako je to teško potvrditi ipak zna se da je bio u Armeniji i tu podnio stravično mučenje. Upravo i prikazi sv. Bartola pokazuju njegov izraz u strahovitoj patnji.
Ti Kristu vjeran ostade
I apostol i prijatelj,
Životom, djelom prenoseć
Po svemu svijetu Blagovijest.
" Unatoč tome što imamo vrlo malo zapisanih informacija o sv. Bartolu, on nam je svjedok da možemo živjeti blizu Isusa i biti mu svjedoci i bez senzacionalnih djela, ne čineći veliku buku oko sebe. Isus, kojemu je svatko od nas pozvan predati mu svoj život kao svome Spasitelju i Otkupitelju, je sam po sebi već dovoljno senzacionalan, veličanstven i izvanredan." papa Benedikt XVI
