Toma Akvinski rođen je u dvorcu Roccasecca, blizu Napulja, 1226. godine. Rano obrazovanje stekao je u opatiji Montecassino, kamo su ga roditelji odveli kao dijete. Zatim je nastavio studij u Napulju, gdje je imao sreću naići na neke od Aristotelovih spisa, čiju je veliku vrijednost odmah prepoznao. S 18 godina, nakon što je prevladao žestoko protivljenje obitelji, stupio je u prosjački red propovjednika, privučen karizmom svetog Dominika: "Proglašavati Riječ Božju, žarko promišljanu, svečano slavljenu i znanstveno istraženu."
U Parizu i Kölnu nastavio je studij filozofije i teologije kod Alberta Velikog. Postavši magistar teologije u dobi od samo 31 godine, usred polemike svjetovnog klera protiv prosjačkih fratara, zalagao se za slobodu redovnika posvećenih službi univerzalne Crkve i bio je cijenjeni i učeni učitelj na Sveučilištu u Parizu, a kasnije u Bologni, Rimu i Napulju.
Uz svetog Bonaventuru, bio je najveći kršćanski mislilac 13. stoljeća, a Crkvi je ostavio svoja teološka razmišljanja u djelima velike dubine i širine: Catena Aurea, Summa Contra Gentiles i Summa Theologiae, koja je najkreativnija i najoriginalnija sinteza njegove misli. Njegova originalnost leži prije svega u načinu na koji je izrazio vjeru Crkve u kulturi svog vremena, počevši od Svetog pisma i crkvenih otaca te prihvaćajući tada nedavno ponovno otkriće aristotelovske misli.
Toma nije bio samo veliki mislilac, već i čovjek molitve, ponizan i mudar čovjek, koji je spajao strogost svog istraživanja s nježnom odanošću raspetom Kristu i neprestanim dijalogom s Njim. Opisan je kao "najučeniji od svetaca i najsvetiji od učenjaka". Nekoliko mjeseci prije smrti, iznenada je prestao pisati, ostavljajući svoju Summu nedovršenom. "Slama je sve što sam napisao", rekao je onima koji su ga pozvali da dovrši djelo. Sada je bio usredotočen isključivo na susret s Bogom.
Umro je 7. ožujka 1274. na putu na Lionski sabor, u opatiji Fossanova. Svečano je kanoniziran u Avignonu 1323., a proglašen je crkvenim naučiteljem 1567.
Datum njegovog liturgijskog spomena, određen za 28. siječnja, podudara se s prijenosom njegovih relikvija u grad Toulouse.
Sv. Toma Akvinski
Nedjelja Božje riječi
A pošto je u mnogo navrata i na različite načine Bog govorio u prorocima, konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu (Heb1,1-2). Posla naime svoga Sina, vječnu Riječ, koji prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da ih uputi u najnutarnije tajnosti Božje (usp. Iv1, 1-18). Dakle, Isus Krist, Riječ utjelovljena, kao"jedan od ljudi k ljudima" poslan, "riječi Božje govori" ( Iv3, 34) i dovršuje spasiteljsko djelo koje mu dade Otac da ga izvede (usp.Iv14, 9)
Apostolskim pismom Aperuit illis (Otvori im oči), papa Franjo je odredio da treća nedjelja kroz godinu, bude posvećena slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi. Riječ Božja ujedinjuje vjernike i čini ih jednim narodom, ističe papa. Biblijska vjera temelji se na živoj Riječi, a ne na knjizi. Kad se Sveto pismo čita u istom Duhu kojim je napisano, ostaje uvijek novo. Tako, onaj tko se hrani Božjom Riječi svaki dan postaje, poput Isusa, suvremenik ljudi koje susreće; nije u napasti da padne u besplodne nostalgije za prošlošću, niti u sablasne utopije glede budućnosti, navodi, između ostalog, sveti Otac.
Neka Nedjelja Božje riječi obnovi u nama žar za Božju riječ te čitanje i razmatranje Svetog pisma!
Isus je utjelovljena Riječ Božja, Riječ koja u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što postoji nije bez nje postalo (Iv1, 1-3).
MOLITVA ZA JEDINSTVO KRŠĆANA
Molitve za jedinstvo kršćana postoje otkad Crkvi prijete raskoli, dakle od početka Crkve. Već u Novom zavjetu Isus moli za jedinstvo svojih učenika. Naročito aktualne molitve postaju nakon podjela koje su se dogodile među kršćanima. Svjesni ljudskih uvjetovanosti i nesavršenosti, svjesni nedostatnosti svojih ljudskih snaga, osjećali su i osjećaju potrebu pomoći Duha Božjega u uspostavi narušenoga zajedništva. Paul James Watson, u početku pripadnik američke episkopalne crkve, a kasnije zaređen za katoličkoga svećenika, smatra se utemeljiteljem suvremene molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Za održavanje molitvene osmine za jedinstvo nije slučajno odabrao siječanjski termin (18.-25.siječnja) odnosno, cjelokupno kršćanstvo sjedinjeno je oko Stolice apostolskoga prvaka, a zadnji dan,25. siječnja, blagdan je Obraćenja sv. Pavla, dakle radikalnim obraćenjem svih kršćana koje će omogućiti i njihovo potpuno i vidljivo zajedništvo. ( Jure Zečević)
Ekumenski cilj je omogućiti, da na razini konkretnog pastorala, u svim našim župama, multikonfesionalnim i konfesionalno homogenim sredinama, bude moguće istovremeno i zajedno moliti za jedinstvo kršćana, crpeći iz istih biblijskih izvora i zajedničkih tematskih sadržaja.
U molitvi za jedinstvo prepoznajemo da je jedinstvo dar Duha Svetoga , a ne nešto što možemo postići samo vlastitim naporima.
" JEDNO TIJELO I JEDAN DUH - KAO ŠTO STE I POZVANI NA JEDNU NADU SVOGA POZIVA!" (Ef4-4)
Tekstove za svjetsku Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana ove godine pripremili su vjernici Armenske Apostolske Pravoslavne Crkve zajedno sa svojom braćom i sestrama iz Armenske Katoličke Crkve i Evanđeoske crkve Armenije. Materijali su pisani i raspravljani u povijesnom, duhovnom i administrativnom središtu Armenske Apostolske Crkve tijekom nadahnjujućih dana blagoslova myrona (svetog ulja) i ponovnog posvećenja matične katedrale nakon obnove.
Jedinstvo je Božji poziv i zapovijed koja se tiče same srži našega kršćanskoga identiteta, ono je više od ideala. Ono čini samu bit poslanja Crkve - poslanja da usred naših različitosti odražava skladno jedinstvo života u Kristu. Upravo biblijski redak sv. Pavla Efežanima sažima teološku dubinu kršćanskog jedinstva. Njegove poslanice stalno naglašavaju potrebu jedinstva unutar Crkve i pozivaju nas da živimo dostojno svoga poziva - u poniznosti, krotkosti, strpljivosti i ljubavi (Ef 4, 1-3). Pavao koristi sliku Crkve kao Kristova tijela da bi opisao jedinstvo u različitosti njezinih udova: "Jer kao što je tijelo jedno i ima mnogo udove, a svi udovi tijela, iako su mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist" (1 Kor12,12). U poslanici Kološanima Pavao objašnjava ulogu Krista kao glave jedinstvenoga tijela: " On je Glava, a tijelo je Crkva" (Kol 1,18). Iako Crkva ima mnogo udova, ona živi kao jedno povezano tijelo.
Jedinstvo nije uniformiranost nego zajedničko ispovijedanje središnjih istina kršćanske vjere. Ono je snažno svjedočanstvo preobražavajuće snage Duha Svetoga kada kršćani različitog podrijetla dolaze zajedno s istim ciljem i istom vizijom - iskreno i autentično.
Kršćani su pozvani nasljedovati Krista pokazujući ljubav poput milosrdnog Samarijanca i susrećući potrebite s milosrđem i suosjećanjem, neovisno o vjerskoj, etničkoj ili društvenoj pripadnosti. Trebamo pomagati jedni drugima ne zato što oni pripadaju istoj skupini kako i mi, nego iz nesebične ljubavi prema bližnjemu. No, vizija ljubavi prema bližnjemu koju Isus postavlja pred nas, u današnjem svijetu je uvelike stavljena pod upitnik. Ratovi u mnogim područjima svijeta, neuravnoteženosti u međunarodnim odnosima i nejednakosti koje proizlaze iz strukturalnih prilagodbi nametnutih bilo od strane zapadnih sila bilo od vanjskih čimbenika, sprječavaju nas da ljubimo poput Krista.
Stoga, kršćani ne smiju izgubiti nadu niti prestati moliti i raditi za jedinstvo. Tijekom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana molimo Gospodina da nam pritekne u pomoć, da izliječi naše rane i omogući nam da s pouzdanjem i nadom koračamo putem ekumenizma.
Podupirući jedni druge i koristeći naše darovane nam raznolike talente, odražavajmo Kristovo srce i unapređujmo Njegovo započeto djelo ovdje na zemlji
(Preuzeto iz ovogodišnje Molitve za jedinstvo kršćana, KS)
OBRAĆENJE SV. PAVLA
25. siječnja Crkva slavi obraćenje sv. Pavla na putu za Damask, jednu od najsnažnijih manifestacija božanske milosti, koja je preobrazila Savla, žestokog progonitelja kršćana u apostola. Događaj je opisan u Djelima apostolskim. Liturgijski blagdan Obraćenja, koji se pojavio već u 6. stoljeću, specifičan je za Latinsku crkvu. Apostol par excellence napisao je o sebi: " Ali milošću Božjom jesam što jesam i milost njegova prema meni nije bila zaludna: da, trudio sam se više od svih njih - ali ne ja, nego milost Božja koja je sa mnom." (1Kor 15,10)
U događaju na putu u Damask, on vidi susret s uskrslim Gospodinom. Poput apostola na Pedesetnicu, primio je Duha. Pavši na zemlju, Pavao ustaje na Gospodinovu zapovijed. Počevši od 12. stoljeća, umjetnici su često prikazivali Pavla kako pada s konja, životinje koja se u Novom zavjetu uopće ne spominje. Nesumnjivo su htjeli naglasiti snagu i iznenadnost Božjeg djelovanja. Pavao, na putu u progonstvo, bačen na zemlju, ne može dalje u tom smjeru. Krist ga uzdiže. On, koji je "put, istina i život" (Ivan 14,6) pokazuje mu novi "put": evangelizirati narode.
Na tri dana Pavao gubi vid. Pod utjecajem Krista, svjetla istine, na Ananijino djelovanje, ponovno vidi. Njegov vid se obnavlja. Sada vidi kamo ga Gospodin želi odvesti. Ova tri dana u tami podsjećaju na Kristov boravak u tami. Zapravo, završavaju krštenjem, za koje Pavao kaže da nas čini dionicima Kristove smrti kako bismo, uskrsli poput njega dobili udio božanskoga života i hodili u "novosti života".
