Pismo biskupa Splitske metropolije

PISMO BISKUPA SPLITSKE METROPOLIJE SVEĆENICIMA I VJERNICIMA O SLAVLJENJU SVETIH MISA I DRUGIH LITURGIJSKIH SLAVLJA U VRIJEME ZARAZE KORONAVIRUSOM

 

Draga braćo i sestre!

Raduje nas što je sazrjelo vrijeme da se postupno ublažavaju mjere ograničavanja vjerskih okupljanja u vrijeme pandemije. U četvrtak, 23. travnja 2020. god., Vlada Republike Hrvatske donijela je odluku kojom se dopuštaju vjerska okupljanja od 2. svibnja 2020. god., čija je obustava bila donesenaodlukom Stožera civilne zaštite od 19. ožujka 2020. god.

Dok zahvaljujemo svima koji vode brigu o našem zdravlju, zahvaljujemo i vama, dragi svećenici i vjernici, što ste odgovorno prihvatili i pridržavali se Odredbi HBK od 19. ožujka 2020. god. s obzirom na sprječavanje širenja bolesti COVID-19. Odredbe smo donijeli, prema Odluci Stožera civilne zaštite, iz ljubavi i odgovornosti prema vjernicima i društvenoj zajednici u kojoj živimo, osobito prema najugroženijima. Vjerujemo da je ta, za nas teška odluka, pomoglausporavanju širenja pandemije, a time i održivosti sustava zdravstvene skrbi.

Proteklih tjedana smo često, osobno i obiteljski, upravljali molitve i vapaje Isusu i Majci Mariji, koja je kao zdravlje bolesnih slika sigurne nade i utjehe. Potičemo vas da i dalje vršite djela pobožnosti i molite naše nebeske zaštitnike da nam pomognu biti postojanima u vjeri i da nam isprose mir duše i zdravlje tijela.

Vjerujemo da čovjeka od početka stvaranja prati i vodi Milosrdni Otac, ali i da to ne isključuje našu vjerničku odgovornost za naš život i život bližnjih. Zato vas pozivamo da ovoj situaciji nastavite pristupati vjernički odgovorno i držite se svih uputa, kako bi sustav zdravstvene skrbi mogao i dalje funkcionirati, a mi vjernici, što je nama osobito važno, mogli nastaviti s javnim vjerskim okupljanjima.

Prema odluci Vlade kojom se dopuštaju vjerska okupljanja, a na tragu preporuka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, mi, biskupi Splitske metropolije, donosimosljedeće odredbe:

  1. Tamo gdje je moguće, neka se svete mise slave na otvorenom, uz držanje mjera fizičkog razmaka.
  2. Neka se vrata crkve drže otvorenima da ih vjernici ne moraju dodirivati pri ulasku/izlasku iz crkve. Neka se uklone molitvenici i pjesmarice iz klupa. Kada god su crkve otvorene neka se unutra obdržava potreban fizički razmak i pojačano vodi briga o higijeni, prozračivanju i čišćenju.
  3. Neka posude za blagoslovljenu vodu na ulazima u crkve i kapelei dalje ostanu prazne.
  4. Svećenici koji slave mise s narodom dužni su prije miseizmjeriti temperaturu. Svećenik koji ima neki od sljedećih simptoma: tjelesna temperatura iznad 37.2°C, kašalj, poteškoće s disanjem, kratak dah, neka ne slavi misu s narodom, niti dijeli sakramente, a ako nije u mogućnosti pronaći zamjenu, neka otkaže svetu misu. Isto tako, ako svećenik sumnja da je možda zaražen, a još nema simptome, neka ne slavi misu s narodom, niti dijeli sakramente.
  5. Neka se do daljnjega suzdrže od dolazaka na svete mise:
  • starije i bolesne osobe;
  • osobe sa simptomima povišene tjelesne temperature, kašlja, poteškoća s disanjem, kratkog daha;
  • osobe s kroničnim bolestima poput bolesti srčanožilnog ili dišnog sustava, šećerne bolesti, malignih bolesti;
  • osobe koje su pod rizikom da su mogle biti u kontaktu s osobama pozitivnim na COVID-19 ili su pod sumnjom da bi mogle biti zaražene s COVID-19 ili su u samoizolaciji.
  1. Neka se u crkvama označe sva predviđena mjesta za vjernike koja moraju biti međusobno udaljena najmanje dva metra u svim smjerovima. Za članove zajedničkog kućanstva nije potrebno da jedni od drugih budu odvojeni dva metra.
  2. Neka u svakoj crkvi za svako misno slavlje budu određeni redari koji bi vjernicima pomogli držati se svih uputa. Redari neka obavezno nose maske i rukavice. Na ulasku u crkvu neka svakom vjerniku poprskaju ruke sredstvom za dezinfekciju. Dužnost je redara ograničiti ulazak u crkvu onolikog broja vjernika koliko ima označenih mjesta, vodeći računa o pravilu vezanom za zajednička kućanstva.Neka se ostalim sudionicima, gdje god je to moguće uz držanje fizičkog razmaka, omogući praćenje liturgijskog slavlja izvan crkve. Neka se u crkvu ulazi na jedna vrata, a izlazi na druga, gdje god je to moguće. Neka se nakon svake mise prema uputama HZJZ-a dezinficira i prozrači crkvu.
  3. Prije mise, prilikom pripreme darova (kruha i vina) za svetu misu potrebno je nositi zaštitnu masku i prethodno dezinficirati ruke. Nakon što se pripreme darovi, neka se ciborij i plitica pokriju i cijelo vrijeme, a što uključuje i vrijeme posvete, ostanu pokriveni, kako ih se ne bi kapljično kontaminiralo.
  4. Neka se mise slave bez služenja ministranata.
  5. Neka se u obredu pružanja mira ne koristi gesta pružanja ruke.
  6. Neka svećenik, djelitelj svete pričesti, prije samog čina podjeljivanja svete pričesti stavi zaštitnu masku i dezinficira ruke.
  7. Za vrijeme pričesti, vjernici neka ostanu na svojim mjestima, odnosno neka se minimalno kreću u crkvi, a svećenik neka dođe do njih. Podjela svete pričesti neka bude isključivo na ruku. Neka se ciborij drži većim dijelom prekriven (poklopcem ili folijom) i pazi da se ciborij tijekom pričesti ne približava previše vjernicima da oni ne bi kapljično kontaminirali druge hostije. Neka se djeci ne stavlja križić tijekom pričesti.
  8. Neka u koncelebriranim slavljima glavni slavitelj, nakon što je dezinficirao ruke, sam pojedinačno podijeli hostije koncelebrantima, i neka se on pričesti pod obje prilike, a ostali samo blagovanjem Tijela Kristovog.
  9. Neka se za ispovijed koristi prostor (crkva, sakristija ili dvorana) gdje je moguće ostvariti potreban fizičkirazmak. Neka i ispovjednik i pokornik nose zaštitne maske, a prije ulaska pokornik je dužan dezifincirati ruke. Neka vjernici koji čekaju ispovijed drže potreban fizički razmak.
  10. Pjevački zborovi, ovisno o veličini prostora za pjevače, neka se svedu na nekolicinu koja može održavati propisani razmak.
  11. Neka se za vrijeme svete mise ne skuplja milostinja, a vjernici mogu ostaviti svoj prilog u prigodno postavljenim košaricama nakon svete mise.
  12. Sakramenti krštenja i ženidbe neka se slave držeći se fizičkog razmaka od najmanje dva metra između osoba, s izuzetkom za članove istog kućanstva. Neka svećenik nosi zaštitnu masku u onim dijelovima obreda u kojima ne može držati potreban fizički razmak. Obredne geste koje uključuju dodir, kao i bliske fizičke kontakte, treba svesti na najmanju moguću mjeru ili izbjegavati. Krštenja se vrše isključivo polijevanjem i to vodom blagoslovljenom unutar obreda.
  13. Prilikom podjeljivanja sakramenta bolesničkog pomazanja svećenik mora prije dolaska kod bolesnika staviti jednokratnu zaštitnu masku i rukavice. Bolnički kapelani i svećenici koji pastoralno skrbe u staračkim domovima i drugim sličnim ustanovama trebaju slijediti upute spomenutih ustanova za prevenciju zaraze.
  14. Prilikom slavlja kršćanskih sprovodaneka se obdržavajuzdravstvene i sigurnosne upute mjerodavnih državnih institucija. Sprovodne mise se mogu održavati samo nakon ukopa pokojnika i držeći se gore navedenih uvjeta za slavljenje svetih misa.
  15. Na vjerskim okupljanjima preporuča se svima nošenje maski.
  16. Župna kateheza i druge župne aktivnosti za djecu i mlade u organizaciji župe ostaju odgođeni do daljnjega. Sva ostala župna slavlja, sakramentali, pučke pobožnosti i drugi događaji kao i svi sastanci, kako unutar zatvorenih prostora tako i na otvorenim prostorima, neka se održavaju isključivo ako su pastoralno opravdani i ako se može zadovoljiti uvjet fizičkog razmaka i druge propisane mjere. Pučke pobožnosti i drugi događaji unutar crkve ne mogu biti neposredno prije niti neposredno nakon svete mise.
  17. Sve vjernike koji zbog ove situacije u svojoj savjesti smatraju da ne mogu ili ne trebaju ići na misu, kao dijecezanski biskupi, oslobađamo dužnosti sudjelovanja na nedjeljnoj svetoj misi i potičemo ih da prijenos svete mise prate putem radija, televizije ili društvenih mreža. Također, potičemo ih i na duhovnu pričest tako da sebi posvješćuju stvarnuKristovu prisutnost u euharistijskim prilikama i bude želju za sjedinjenjem s Njim.
  18. Župni, biskupijski i drugi crkveni uredi, ako je to nužno neka se otvore, ali se i dalje vjernicima preporučuje, kada god je to moguće, da se obraćaju navedenim ustanovama telefonom ili elektroničkom poštom.
  19. U crkvenim ustanovama u kojima živi više osoba, kao što su svećenički domovi, redovničke kuće, sjemeništa, neka se i dalje ograniče izlasci i kontakti s posjetiteljima izvana.
  20. Katolički vrtići, škole i druge odgojno-obrazovne i dobrotvorne ustanove dužne su slijediti upute Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i nadležnih ministarstava.

Sastavni dio ovih odredaba su:Preporuke za sprečavanje zaraze COVID-19 u crkvenim prostorima vezano za vjerska okupljanja i Preporuke za korištenje maski za lice Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, koje su u privitku i koje molimo da se detaljno prouče. Molimo odgovorne osobe da s ovim odredbama upoznaju vjernike u svojim zajednicama.

Ove odredbe stupaju na snagu u subotu, 2. svibnja 2020. god., u 24:00 sata te vrijede do opoziva ili do drugačije odluke. Stupanjem na snagu ovih odredaba opozivaju se sve ranije odredbe izdane u vezi s opasnošću od zaraze koronavirusom.Cilj ovih odredaba je omogućiti vjerska slavlja s narodom u vremenu pandemije, pa vas molimo da nam svojim odgovornim ponašanjem u tome pomognete.

Dok u ovo uskrsno vrijeme razmatramo otajstvo Kristove slavne pobjede nad smrću i nad grijehom, sjetimo se onihkoji proživljavaju teške trenutke neizvjesnosti, straha i panike i budimo im blizu sa svojom molitvom, žrtvom i ljubavlju.

Sve vas stavljamo pod moćni zagovor naše nebeske Majke – Blažene Djevice Marije, svetog Josipa i naših svetih zaštitnika: Dujma, Vlaha, Mihovila i Stjepana.

U Kristu vam odani,

† Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit
† Mate Uzinić, dubrovački biskup
† Tomislav Rogić, šibenski biskup
† Petar Palić, hvarski biskup

Odredbe

URBI ET ORBI

„Uvečer“ (Mk 4, 35). Tako započinje Evanđelje koje smo čuli. Već tjednima se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“ (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno.

 

Lako se prepoznajemo u ovome izvješću. Ono što je teško razumjeti jest Isusovo držanje. Dok su učenici, naravno, uznemireni i očajni, on je na krmi, dijelu lađe koja tone prva na dno. I što čini? Unatoč metežu, on mirno spava, pouzdan u Oca – to je jedini put u Evanđelju kada vidimo Isusa kako spava. Kad su ga zatim probudili, pošto je smirio vjetar i vodu, obraća se učenicima prijekornim tonom: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ (r. 40).

 

 

Pokušajmo razumjeti. U čemu se sastoji pomanjkanje vjere učenikâ, koje je u opreci s Isusovim povjerenjem? Oni nisu prestali vjerovati u Njega, naime, dozivaju ga. No pogledajmo kako ga dozivaju: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ (r. 38). Zar ne mariš: misle da Isus ne mari za njih, da ga nije briga za njih. Među nama, u našim obiteljima, jedna od stvari koja nas najviše boli jest kad čujemo kako nam govore: „Zar te nije briga za mene?“. To je rečenica koja boli i stvara nemir u srcu. To je uzdrmalo i Isusa. Jer nikoga nije više briga za nas od njega. Naime, kad su ga zazvali on spašava svoje nepovjerljive učenike. 

Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici. Oluja je razotkrilo sve nakane da se „spakira“ i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodâ; sve one pokušaje da ih se umrtvi prividno „spasonosnim“ navikama koje nas ne mogu vratiti korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam tako imunitet potreban za suočavanje s protivštinama. 

S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek zaokupljeni vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći. 

Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“.

Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i uzdamo se u Te. U ovoj Korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“ (Joel 2, 12). Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima. Možemo upraviti svoj pogled u mnoge uzorne suputnike koji su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su dali vlastiti život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i velikodušne predanosti. To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi, ali, bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga reda, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam. Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših narodâ, otkrivamo i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju na raspolaganje i zalažu se za dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša pobjednička oružja.

Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Početak vjere je svijest o tome da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo doživjeti brodolom. Jer to je snaga Boža: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire.

 

Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu. 

Prigrliti svoj križ znači smoći hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači pronaći hrabrost da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogući nove oblike gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti. U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili nadu i omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge. Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: eto snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu! 

Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Draga braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o Petrovoj stamenoj vjeri, želim vas večeras sve povjeriti Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Neka iz ovih kolonada koje grle Rim i svijet siđe na vas Božji blagoslov poput utješnog zagrljaja. Gospodine, blagoslovi svijet, daj zdravlje tijelima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne plašimo, ali naša je vjera slaba i bojimo se. Ali Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji. Ponovi još jednom: „Ne bojte se“ (Mt 28, 5). A mi, zajedno s Petrom, „svu svoju brigu povjeravamo Tebi jer Ti se brineš za nas“ (usp. 1 Pt 5, 7). 

 

 



 

 


 

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

 

Aalon Laulajat

Finski zbor održao je koncert u župnoj crkvi pjevajući uskrsne pjesme iz Finske, Irske, a završio ga je pjevajući na hrvatskom pjesmu "Zdravo Djevo Kraljice Hrvata" uz veliki pljesak nazočnih vjernika!

 

 

 

 

 

Biskupijsko hodočašće u Svetu Zemlju

U Evanđelju Isus je stalno na putu. Čini se da mu se žurilo u obilasku mnogih mjesta da na njima navijesti: Kraljevstvo je Božje blizu! Naviješta i poziva. Njegovu pozivu " slijedi me!" brzo su i spremno odgovorili apostoli (usp. Mk1, 16-20), a pridružuju mu se i vjernici Šibenske biskupije. Svi osjećamo da nas je dotaknuo njegov poziv na novi život. Pođimo, dakle, Kristovim stazama! (A. Rebić)

 

                     

 

 

 

    

Isusov grob, mjesto je za gorljivu i ljubavlju ispunjenu molitvu. Svi osjećaji koji nas potiču i prate, pred ovim Svetim mjestom postaju drhtavi ali izražajniji. Taj tajanstveni, nježni cjelov koji utiskujemo na hladni mramor pamtit ćemo cijeli život. Utisci, radost, duhovna utjeha, beskrajno nadilaze sve što se moglo očekivati.

Jeruzaleme, Jeruzaleme, kad bi i ti spoznao što je najvažnije. Jeruzaleme, Jeruzaleme, kad bi i ti otkrio spasenje.

 

 

 

 

Misa za Tea

" Tko u mene vjeruje ako i umre, živjet će (Iv 11,25)

 

 

Sahrane majke don Filipa

      

 

U nazočnosti svoje brojne obitelji, prijatelja, župljana Rogoznice, Primoštena i Marine, sahranjena je u Cavtatu,  majka don Filipa.

Pokojnicu je ispratio i velik broj svećenika, a u nastavku govor don Jurice Petkovića koji je pročitao na oproštaju od pokojnice.

 

U svoje ime, svom dragom prijatelju don Filipu, kolegi Mihaelu (Milkiju) i bratu pokojnice, Martinu, kao i cijeloj obitelji Rodić, jer ima vas hvala Bogu puno, cijeloj rodbini, prijateljima i svima onima koji su pogođeni smrću drage im Viktorije - u ime don Filipovih kolega i prijatelja, a ovdje nas je iz Marine, Rogoznice, Primoštena, Splita... od srca želim izraziti kršćansku i ljudsku sućut i želimo Vam reći da niste sami, da smo s vama došli ispratiti pok. Viktoriju, ne zato što nam je to dužnost, već zato što znamo koliko znači spoznaja da niste sami u boli. 

Majka... čije srce ne zakuca jače, čije misli ne odlete daleko u djetinjstvo, čije oko suzom ne orosi kada čuje da nečija usta šapću tu dragu i divnu riječ - m a m a.

Svakome od nas, uz rijetke iznimke, u našim mislima i sjećanjima, zasjat će majka u veličini, požrtvovnosti i nesebičnom darivanju svega bića. Još su stari Latini imali uzrečicu: " Nomen est omen", Ime je znak!

I zaista, u ovoj ženi i majci to se u potpunosti ostvarilo. 

Viktorija - pobjeda...Njen život, uz sve njene križeve koji su je pratili: odlazak iz rodnog kraja, smrt supruga, djece, unuka, nevjeste... je u znaku pobjede.

Ona je uzela, prihvatila i strpljivo nosila taj križ. Dok bi mnogi od nas protestirali, bunili se i opirali, dok bi taj križ doživljavali kao nepravdu i Božju kaznu, ona je u toj svojoj bitci kao prava Viktorija, izvojevala pobjedu i danas ga slavodobitno donijela kao svoj trofej pred Gospodina. Pitamo se samo, otkuda ta snaga u tako krhkom tijelu - to samo dragi Bog zna. Samo oni koji mnogo ljube, mogu to nositi.

I koliko god bolno bilo ovo iskustvo rastanka, posebno za njenu obitelj, usudio bih se reći da bi danas na ovom obredu najprimjerenije bilo moliti molitvu: " Tebe Boga hvalimo" ili " " Veliča duša moja Gospodina", jer to je himan pobjede i zahvalnosti za njen život i primjer.

Siguran sam da naša pokojnica ne ide na ovaj put praznih ruku, ona nosi punu torbu ljubavi prema Bogu i svima koje je na tom putu susretala. jer u toj torbi koju nosimo u vječnost, nalazi se samo onoliko ljubavi, koliko smo je dijelili.

Ona, koju danas možemo počastiti naslovom "Žena vjere", svojim primjerom želi nam poručiti da i mi ostanemo vjerni do kraja. Kada bismo mogli skupiti sve molitve na jednu hrpu, koje je ona u ovih nepunih sto godina uputila Gospodinu i BDM, bila bi to snaga koja i brda pokreće.

Mogu slobodno reći, da smo njenom smrću dobili zagovornicu kod Gospodina koji je primio njezine patnje i uslišio njezine molitve, jer ga je slijedila kao svoj put, a svojom patnjom i strpljivošću pronašla je sebi izvor mira i sreće vječnoga života.

Braćo i sestre, na sprovodu jedne ovakve žene i majke nije lako izgovoriti riječi utjehe.

Svi se, naime, u ovom trenutku osjećamo nemoćni i sitni jer nikada ne možemo dovoljno izraziti veličinu majčinske ljubavi, niti joj možemo dati dovoljnu hvalu. Svaka je naša hvala majci - uvijek nedostatna za sve ono što je dala  i za nas učinila. takvo nešto može učuniti samo majka i njezina ljubav - i nitko više.

Te naše majke poput Viktorije ne traže nagradu, priznanja ni velebne spomenike, njoj su spomenici njena dobro odgojena djeca. One su žene samozaborava, često neuke, neškolovane ali tako prirodno mudre da od njih može naučiti i general i predsjednik i papa.

I kada ih izgubimo, tada otkrijemo da je majka najveće blago svijeta. I zato, majke naše, blagoslovljene bile - sada i dovijeka, u našoj suzi primite svu zahvalnost našeg srca jer nitko kao vi ne može shvatiti jezik ljubavi, a u vaš poljubac stane čitavo nebo.

Hvala vam za vatru života koju ste čuvale na svom ognjištu kao svetinju, hvala vam za živote koje ste nam nesebično poklonile, za vjeru, žrtve, patnje za koje niste tražile priznanja. Bdijte nad nama i zagovarajte nas kod Oca na nebu, da ostanemo onakvi kakve ste nas vi željele imati. Braćo i sestre, škole koje su neki od nas završili - ništa su prema školi koje su nas naučile te naše majke.

Poštovana obitelji Rodić, odlaskom u vječnost Vaša Vas majka nije napustila. Ona i dalje živi s vama i u vama, majka ne umire, ona ne može napustiti svoju djecu ni sada kada je prešla na drugu stranu obale, ona ostaje s vama - vaš štit, oslonac, zaklon, toplina.

Bože, daj našem narodu više ovakvih majki. Premda o takvim majkama ne pišu novine, ne govori televizija, ali zato vi pišete i govorite svojim majčinskim primjerom.

Majke naše, u ljubavi vas nitko ne može nadvisiti, jer svaki čovjek kad ljubi - traži nešto zauzvrat, a majka je jedina koja ljubi, a za nagradu ne traži ništa. Draga djeco pok. Viktorije, na času smrti najteža je pomisao čovjeka da ga ostavlja majka ali je i najslađa pomisao da će ga ona u svoj zagrljaj dočekati u vječnosti.

Cavtat, 13. studenoga 2018.

 

 

 

 

 

Blagoslov replike slike sv. Ivana Trogirskog

Željom dijela stanovnika uvale Stivašnica, nakon nekoliko desetljeća održana je sv. Misa na rtu Planka u crkvi sv. Ivana Trogirskoga. Stoga je i napravljena replika slike Vjekoslava Andrića koju je blagoslovio don Filip, a koja će se povremeno stavljati u crkvu.

                                                        

 

 

Postavljeni vitraji na pročelju crkve

Preko čudesne tehnike vitraja kojom je podario našu crkvu, ak. slikar Robert Mijalić, profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, izradio je vitraje sv. Nikole Tavelića s kupolom šibenske katedrale i stećcima te kardinala Alojzija Stepinca,velikana Katoličke crkve u Hrvatskoj s motivima zagrebačke prvostolnice i kupolom crkve sv. Petra u Rimu. 

  

Intervju: Filip Rodić oživio župu Rogoznica: Vjera se ne stječe u crkvi, nego u obitelji

 

Filip Rodić svećenik je u župi Rogoznica 20 godina. Otkako je stigao u Rogoznicu iz susjedne župe u Marini, do danas nije prestao raditi na obnovi i uređenju crkvi i vrijednog inventara. Uz uređenje ‘ogledala mjesta i župe’, kako naziva crkve, don Filip se namjerava posvetiti i okupljanju mladih jer, kaže, osjeća da ljudi bez vjere gube smisao života.

 

opširnije na stranicama Šibenskog portala

Sv. Nikola Tavelić

 

 

U sklopu devetnice prvom hrvatskome svecu, Nikoli Taveliću, 11. studenog hodočastio je Rogoznički dekanat. Don Filip Rodić je predvodio misno slavlje, a pjevao je zbor župe Primošten .

SVETA GODINA MILOSRĐA


 

" Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan." (Lk6,36)

11. travnja ove godine , papa Franjo je u bazilici sv. Petra službeno proglasio izvanrednu Svetu godinu milosrđa koja započinje na svetkovinu Bezgrešnog začeća, 8.prosinca i završava 20. studenoga 2016.na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja.

Opširnije...

Maslinove grančice


Već nekoliko godina naša župa pomaže rad naših misija rasprostranjenih po svijetu, osobito u Africi. Naime, prikupljanjem maslinovih grančica koje se šalju u odabrane župe po unutrašnjosti naše domovine, a koje se prodaju po simboličnoj cijeni od 5 kuna, pomaže se rad Papinskih misijskih djela. Ove godine poslano je preko 3000 grančica u Zagreb, župa Sv. Ivana XXIII i u dvije župe u Slavoniji.

Godina posvećenoga života


 

 

 

Prema Papinoj odluci, 2015. godina, proglašena je godinom posvećenoga života. Službeni početak bio je obilježen svečanom misom u bazilici Sv. Petra u Rimu, 21. studenoga 2014., a završetak će biti 21. studenoga 2015. godine o 50. obljetnici objavljivanja dekreta Perfectae caritatis.


Tri su cilja Godine posvećenog života:

Prvi je " sa zahvalnošću se spomenuti nedavne prošlosti", počevši od II vatikanskog sabora i 50. obljetnice koncilskoga dekreta Perfectae caritatis o obnovi posvećenoga života.

Drugi je cilj " s nadom prigrliti budućnost", sa sviješću da kriza kroz koju prolazi društvo, a i Crkva dotiče u punini i posvećeni život. Ta se kriza ne smije shvatiti kao " predsoblje smrti" nego kao "kairos", prava prigoda za duboki rast, nada da posvećeni zivot nikada neće moći nestati iz crkve.

Treći je cilj " sa strašću živjeti sadašnjost", a to podrazumijeva zaljubljenost, istinsko prijateljstvo, duboko zajedništvo. To je upravo ono što čini lijepim život tolikih muškaraca i žena koji zavjetuju evanđeoske savjete i iz bližega slijede Krista. 

Biblijski temelj okružnice je " Radujte se! i Utješite!

Uzradovala se i Marija Skolastika Bešker, časna sestra benediktinka, porijeklom iz Rogoznice, položivši 8. prosinca doživotne zavjete i postavši tako članica zajednice benediktinki sv. Marije u Zadru. 

" Neka te ništa ne pokoleba na tom putu" riječi su predvoditelja misnoga slavlja otca Jeronima. Taj je put započeo 2009. godine ulaskom u samostan benediktinki, molitvom, životom koji daje puninu i smisao i koji ju je preobrazio davši joj novo obzorje nade, radosti i vjernosti Kristu. Pravila, molitva i red, mir prožeti duhom Božjim odgovor su na današnji način života. Poziv benediktinke je da moli i radi, a mir je dragocjeno blago benediktinske baštine. On proizlazi iz milosti koja je pravi izvor mira i radosti. 

Inače samostan Sv. Marije izgradila je zadarska patricijka Čika, polusestra hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV, uz crkvu Sv. Marije, 1066. godine. Čika je obnoviteljica samostana, a njena kćer Vekenega prva nasljednica. Samostan Sv. Marije najstarija je redovnička zajednica u Hrvatskoj.

 

 

 

 

Koncert Klape Adriaticum



Na oduševljenje brojnih građana Rogoznice, u Župnoj je crkvi održan Božićni koncert klape "Adriaticum" u kojoj pored ostalih pjevaju i dva člana iz Rogoznice. Koncert je meditativnog karaktera jer je između pjesama stihove duhovne tematike recitirao Jakov Bilić, glumac HNK-a Šibenik. Same pjesme su tradicionalne božićne uz obradu starih, zaboravljenih napjeva iz Dalmacije. Koncert je završio zajedničkim pjevanjem pjesme " U sve vrime godišta". Druženje je nastavljeno večerom u vjeronaučnoj dvorani. 

Opširnije...

Gospe od Kapelice 2013.



21.7. 2013 po 291 put, proslavili smo povratak Gospine prilike iz Župne crkve u njezinu kapelu na Gradini.

Opširnije...

Razni sadržaji

Monday the 1st. Sva prava pridržana © Župa Uznesenja BDM Rogoznica 2008-2017