Sahrane majke don Filipa

      

 

U nazočnosti svoje brojne obitelji, prijatelja, župljana Rogoznice, Primoštena i Marine, sahranjena je u Cavtatu,  majka don Filipa.

Pokojnicu je ispratio i velik broj svećenika, a u nastavku govor don Jurice Petkovića koji je pročitao na oproštaju od pokojnice.

 

U svoje ime, svom dragom prijatelju don Filipu, kolegi Mihaelu (Milkiju) i bratu pokojnice, Martinu, kao i cijeloj obitelji Rodić, jer ima vas hvala Bogu puno, cijeloj rodbini, prijateljima i svima onima koji su pogođeni smrću drage im Viktorije - u ime don Filipovih kolega i prijatelja, a ovdje nas je iz Marine, Rogoznice, Primoštena, Splita... od srca želim izraziti kršćansku i ljudsku sućut i želimo Vam reći da niste sami, da smo s vama došli ispratiti pok. Viktoriju, ne zato što nam je to dužnost, već zato što znamo koliko znači spoznaja da niste sami u boli. 

Majka... čije srce ne zakuca jače, čije misli ne odlete daleko u djetinjstvo, čije oko suzom ne orosi kada čuje da nečija usta šapću tu dragu i divnu riječ - m a m a.

Svakome od nas, uz rijetke iznimke, u našim mislima i sjećanjima, zasjat će majka u veličini, požrtvovnosti i nesebičnom darivanju svega bića. Još su stari Latini imali uzrečicu: " Nomen est omen", Ime je znak!

I zaista, u ovoj ženi i majci to se u potpunosti ostvarilo. 

Viktorija - pobjeda...Njen život, uz sve njene križeve koji su je pratili: odlazak iz rodnog kraja, smrt supruga, djece, unuka, nevjeste... je u znaku pobjede.

Ona je uzela, prihvatila i strpljivo nosila taj križ. Dok bi mnogi od nas protestirali, bunili se i opirali, dok bi taj križ doživljavali kao nepravdu i Božju kaznu, ona je u toj svojoj bitci kao prava Viktorija, izvojevala pobjedu i danas ga slavodobitno donijela kao svoj trofej pred Gospodina. Pitamo se samo, otkuda ta snaga u tako krhkom tijelu - to samo dragi Bog zna. Samo oni koji mnogo ljube, mogu to nositi.

I koliko god bolno bilo ovo iskustvo rastanka, posebno za njenu obitelj, usudio bih se reći da bi danas na ovom obredu najprimjerenije bilo moliti molitvu: " Tebe Boga hvalimo" ili " " Veliča duša moja Gospodina", jer to je himan pobjede i zahvalnosti za njen život i primjer.

Siguran sam da naša pokojnica ne ide na ovaj put praznih ruku, ona nosi punu torbu ljubavi prema Bogu i svima koje je na tom putu susretala. jer u toj torbi koju nosimo u vječnost, nalazi se samo onoliko ljubavi, koliko smo je dijelili.

Ona, koju danas možemo počastiti naslovom "Žena vjere", svojim primjerom želi nam poručiti da i mi ostanemo vjerni do kraja. Kada bismo mogli skupiti sve molitve na jednu hrpu, koje je ona u ovih nepunih sto godina uputila Gospodinu i BDM, bila bi to snaga koja i brda pokreće.

Mogu slobodno reći, da smo njenom smrću dobili zagovornicu kod Gospodina koji je primio njezine patnje i uslišio njezine molitve, jer ga je slijedila kao svoj put, a svojom patnjom i strpljivošću pronašla je sebi izvor mira i sreće vječnoga života.

Braćo i sestre, na sprovodu jedne ovakve žene i majke nije lako izgovoriti riječi utjehe.

Svi se, naime, u ovom trenutku osjećamo nemoćni i sitni jer nikada ne možemo dovoljno izraziti veličinu majčinske ljubavi, niti joj možemo dati dovoljnu hvalu. Svaka je naša hvala majci - uvijek nedostatna za sve ono što je dala  i za nas učinila. takvo nešto može učuniti samo majka i njezina ljubav - i nitko više.

Te naše majke poput Viktorije ne traže nagradu, priznanja ni velebne spomenike, njoj su spomenici njena dobro odgojena djeca. One su žene samozaborava, često neuke, neškolovane ali tako prirodno mudre da od njih može naučiti i general i predsjednik i papa.

I kada ih izgubimo, tada otkrijemo da je majka najveće blago svijeta. I zato, majke naše, blagoslovljene bile - sada i dovijeka, u našoj suzi primite svu zahvalnost našeg srca jer nitko kao vi ne može shvatiti jezik ljubavi, a u vaš poljubac stane čitavo nebo.

Hvala vam za vatru života koju ste čuvale na svom ognjištu kao svetinju, hvala vam za živote koje ste nam nesebično poklonile, za vjeru, žrtve, patnje za koje niste tražile priznanja. Bdijte nad nama i zagovarajte nas kod Oca na nebu, da ostanemo onakvi kakve ste nas vi željele imati. Braćo i sestre, škole koje su neki od nas završili - ništa su prema školi koje su nas naučile te naše majke.

Poštovana obitelji Rodić, odlaskom u vječnost Vaša Vas majka nije napustila. Ona i dalje živi s vama i u vama, majka ne umire, ona ne može napustiti svoju djecu ni sada kada je prešla na drugu stranu obale, ona ostaje s vama - vaš štit, oslonac, zaklon, toplina.

Bože, daj našem narodu više ovakvih majki. Premda o takvim majkama ne pišu novine, ne govori televizija, ali zato vi pišete i govorite svojim majčinskim primjerom.

Majke naše, u ljubavi vas nitko ne može nadvisiti, jer svaki čovjek kad ljubi - traži nešto zauzvrat, a majka je jedina koja ljubi, a za nagradu ne traži ništa. Draga djeco pok. Viktorije, na času smrti najteža je pomisao čovjeka da ga ostavlja majka ali je i najslađa pomisao da će ga ona u svoj zagrljaj dočekati u vječnosti.

Cavtat, 13. studenoga 2018.

 

 

 

 

 

Razni sadržaji

Monday the 19th. Sva prava pridržana © Župa Uznesenja BDM Rogoznica 2008-2017