CRKVENI OCI
Spomenom otaca prvih kršćanskih stoljeća, započinjemo hod Crkve kroz povijest. Crkveni oci su pisci prvih stoljeća koji su se istakli svetošću života te izvrsnošću i pravovjernošću nauka.
SVETI BAZILIJE - bizantski liturgijski tekstovi o njemu govore kao o "svjetioniku Crkve". Privučen Kristom, počeo je gledati prema njemu i slušati samo njega. Odlučno se posvetio monaškome životu u molitvi, meditaciji Svetoga pisma i djelima crkvenih otaca te vršenju ljubavi, slijedeći primjer svoje sestre Makrine koja je već živjela u monaškoj zajednici. Svojim je propovijedanjem i spisima razvio intenzivnu pastoralnu, teološku i kjniževnu aktivnost. Zagovarao je osnivanje mnogih bratovština ili zajednica kršćana posvećenih Bogu. Kao biskup i pastir svoje velike biskupije Bazilije je neprestano vodio brigu o teškim materijalnim uvjetima u kojima su vjernici živjeli; odlučno je prokazivao zlo, zauzimao se za najsiromašnije; bdio je za slobodu Crkve, suprostavljajući se i moćnicima kako bi obranio ispovijedanje prave vjere. Boga, koji je ljubav i milosrđe, Bazilije je valjano svjedočio izgradnjom više hospicija za potrebne.
Uz skrb da se vrši milosrđe koje je i obilježje vjere, ostavio nam je jednu veliku euharistijsku molitvu (anaforu) koja se zove po njemu te je dao temeljno uređenje molitve i psalmodije; na njegov je poticaj narod zavolio i upoznao Psalme, moleći ih i noću. Tako vidimo kako liturgija, klanjanje i molitva idu usporedo s djelima milosrđa, uzajamno se nadopunjujući.
U svojoj ljubavi prema Kristu i njegovu evanđelju ovaj se veliki Kapadočanin trudio pomiriti podjele unutar Crkve zalažući se kako bi se svi obratili Kristu i njegovoj Riječi, sili koja ujedinjuje i kojoj vjernici trebaju biti poslušni.
SVETI GRGUR NAZIJANSKI
" Bazilije nas je uvjerio kako mi, kao ljudi, ne smijemo prezirati druge ljude niti vrijeđati Krista koji je zajednička glava sviju, svojom neljudskošću prema ljudima; naprotiv, kada su drugi u teškoćama, moramo se okoristiti i posuditi Bogu svoje milosrđe jer je milosrđe i nama potrebno".
Sv. Grgura fascinirali su samoća, filozofska i duhovna meditacija. "Ništa mi ne izgleda veće od ovoga: ušutkati vlastita osjetila, izići iz svjetovnog tijela, sabrati se u sebi samome, ne brinuti više o ljudskim stvarima osim o nužno potrebnima, govoriti sam sa sobom i s Bogom, provoditi život koji nadilazi vidljive stvari; nositi u duši uvijek čiste božanske slike.
Oko 379. Grgur je pozvan u Carigrad, tadašnju prijestolnicu, kako bi predvodio malu katoličku zajednicu vjernu Nicejskome saboru i trojstvenoj vjeri. Većina se tada bila priklonila arijanizmu koji je bio "politički ispravan", a carevi su ga držali politički korisnim. U crkvici Uskrsnuća izrekao je pet Teoloških govora upravo kako bi obranio i učinio shvatljivom trinitarnu vjeru, samo je jedan Bog u tri jednake, a odijeljene osobe - Otac Sin i Duh Sveti. No, naišao je na nerazumijevanje, napustio je Carigrad. Zbogom veliki grade koji Krist ljubi...Sinovi moji, preklinjem vas, čuvajte poklad vjere koji vam je povjeren, spominjite se mojih patnja, neka milost Gospodina našega Isusa Krista bude sa svima vama.
Grgur je bio ponizan čovjek, a u životu je uvijek radio na pomirenju u crkvi svojega vremena koju su razdirale nesloge i krivovjerja. Često je govorio o važnosti i nužnosti molitve. Tvrdi kako je "nužno češće sjetiti se Boga nego udahnuti" jer je molitva susret Božje žeđi s našom žeđi. U molitvi moramo upraviti svoje srce k Bogu kako bismo se izručili njemu kao prinos koji treba očistiti i preobraziti.
(Crkveni oci - Benedikt XVI)
