ISPOVIJED
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se. Tko ne vjeruje, već je osuđen. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Iv3, 16-19
Ulazak Isusa Krista u povijest bio je čudesan kao i sav njegov život. On je stoljećima obećavani i od naroda očekivani Mesija. U svijet ulazi djevičanskim začećem, ne voljom muža nego svojom vlastitom slobodnom voljom. Marija je rekla Bogu svoje DA u ime čitavog čovječanstva i po svojoj poslušnosti ona je nova Eva. Ono što je anđeo navijestio o Isusu, kao kraljevskom djetetu i Mesiji, u njegovom rođenju je bila prava suprotnost. Rođenjem je postao dijete iz jaslica. Anđeli ipak pri navještaju njegova rođenja kažu pastirima, da im se rodio "Spasitelj" koji će spasiti ljude od grijeha i donijeti zemlji mir.
I dok iščekujemo Dijete, prisjetimo se važnosti nade, mira i ljubavi. I sama nam ljubičasta boja naglašava pokajanje, duhovnu pripravu. Da li ćemo iščekivanje doživjeti uz vino, kobasice i glasnu glazbu ili ćemo se pripravljati u sebi, na misama, kroz ispovijed, ostaje na nama da odlučimo. Bog je dao slobodu čovjeku!
Tjedni koji prethode Božiću nisu samo kupnja darova, postavljanje božićnih ukrasa ili posjećivanje zabava. Radi se o pripravnosti za dolazak Gospodnji u svim njegovim oblicima; trebamo se radovati Gospodinovom prvom dolasku k nama kao Spasitelja u betlehemskim jaslama, pozdravljati njegov dolazak k nama u sakramentima kroz naše živote, a zatim, biti spremni za njegov drugi dolazak k nama kao Suca živih i mrtvih.
Božićna Sveta Ispovijed bit će 21. prosinca od 15.00 sati, a za starije i bolesne u srijedu, 18. prosinca od 09.00 sati!
SMRT
Ja ne ću, ja ne ću da umrem!
Na zemlji znam da je negdje
zakutak miran sretan.
I ja ga promatram sada.
I sve mi je jasniji:- to je
Bijelo mjestašce moje:
Dvorište, masline, stada!
U mjesecu studenom, spominjemo se i dvadesetšestero žrtava iz sela Podglavica, pored Rogoznice, okrutno stradalih od ruke talijanskih fašista.
Rat, taj bezobzirni sukob trajnih posljedica, vodio se kroz povijest i na ovom području, a posebno tijekom i nakon 2. svjetskog rata u kojemu su totalitarne ideologije zagovarale uništenja cijelih naroda. U tri godine koliko su vladali dalmatinskim gradovima i selima, Talijani su vršili brojne zločine. Talijanizaciju su vršili ne samo kroz školu nego i putem obvezatnih fašističkih organizacija za djecu i omladinu. Od talijanizacije nije bila posteđena ni crkva. Prisiljavali su svećenike da vjeronauk poučavaju samo na talijanskom.
Svoje domoljublje, pripadnost hrvatskoj domovini, platilo je 26 ljudi, nevinih, mučki streljanih. Stoga, molimo i za njih, za njihove duše kao i za tisuće duša drugih ljudi stradalih iz mržnje, osvete.
Ko negda puk skrušeno moli.
Usnice tepaju; oči
Gore u zanosu svetom. (V. Nazor: U ognjici)
Za njih i za sve stradale u Domovinskom ratu, Sveta misa će biti u ponedjeljak u 16.30 sati!
Sv. Karlo Boromejski
Ant. 1. I dat ću vam pastire po srcu svojemu koji će vas pasti razumno i mudro. Aleluja
Uz spomendan sv. Karla, prisjetimo se njegova pokorničkoga života. Premda milanski nadbiskup, živio je asketskim životom, činio pokoru, često postio. Jako se trudio oko religioznosti i puka i klera. Među prvima je osnivao sjemeništa za svećenički podmladak. Oštro je nastupao protiv svakoga zla često se sukobljavajući sa vlasti, plemstvom i crkvenim dostojanstvenicima. U vrijeme epidemije kuge, 1576. mjesecima se osobno skrbio za bolesne i umiruće. Sam je živio od kruha i vode. U pokorničkoj procesiji kroz grad išao je bos, s konopcem oko vrata i križem na ramenima moleći za svoj puk Božje milosrđe.
Svoj je pečat dao i Tridentskom saboru. Umro je s riječima na usnama: " Evo, Gospodine, ja dolazim". Svetim je proglašen 1610. godine.
Narodu Božjem služio je vjerno
dajući primjer svetosti i žara,
Trudeć se uvijek omiljeti Bogu
Čistim životom.
Sv. Margarete M. Alacoque
Ant . Dođite, poklonimo se Srcu Isusovu, ranjenom iz ljubavi prema nama.
Margareta Alacoque u novom vijeku postala je najveća glasnica štovanja Srca Isusova. Ta pobožnost prošla je dva stoljeća i danas je aktualna jer donosi velike plodove. Njezina viđenja, učinit će njezino ime poznatim po cijelom svijetu. Prvo je bilo na blagdan Sv. Ivana evanđelista, 27. prosinca 1673. Tada joj se ukazao Isus i ona je posve jasno i razgovijetno čula poruku: Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora razasuti. Tebe sam odabrao kao malu, vrijednu, skromnu da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno kako želim.
Nakon više ukazanja Gospodin je početkom god. 1674. , opet u petak, Margareti objavila novu poruku. Gospodin joj se ukazao sa Srcem na prijestolju od plamenova. Na tom prijestolju bilo je Isusovo srce okrunjeno trnovom krunom koja simbolizira rane što mu ih zadaju ljudi svojim grijesima, a nad Srcem se nalazio križ. Treća objava dogodila se nekoliko mjeseci kasnije, petak, dan poslije Tijelova. Isus se tada ukazao sav u sjaju slave, s pet rana koje su bliještale kao pet sunaca, a iz njegova svetog čovještva izlazili su plamenovi osobito iz njegovih grudiju. I tada se Isus potužio na ljudsku nezahvalnost te je za zadovoljštinu tražio od Margarete da čini pokoru. Dok je to tražio, iz njegova je Srca izašao žarki plamen. Isus je u toj poruci dodao i ovu: " Primit ćeš me u Presvetom sakramentu svaki put kad ti poslušnost to bude dopustila". Tražio je svetu pričest svakoga prvog petka u mjesecu. U četvrtoj objavi Isus se potužio na rane koje mu zadaju sami vjernici. Dodao je: Ono što me vrijeđa jest što čine i meni posvećena lica". Stoga je Isus zatražio da se u tijelovskoj osmini uvede blagdan Srca Isusova na koji će se svetom pričešću i javnom molitvom iskupiti za sve uvrede nanesene Gospodinu dok je izložen na oltaru. A skromnoj redovnici povjerio je i upute kako ove velike objave prenijeti Crkvi.
Margareta se pokazala dostojnom Isusova odabranja. Svim se žarom dala na širenje pobožnosti Srcu Isusovu. U svom je samostanu Margareta 20. srpnja 1685. s novakinjama iskazala prvu javnu čast Srcu Isusovu.
Umrla je u dobi od 43 godine, 17. listopada 1690. Svetom je proglašena 13. svibnja 1920. po rukama pape Benedikta XV.
