Nalazite se ovdje: Početna

Misli

Nitko ne može biti sretan izvana ako je u sebi nesretan. Ako dušu pritišće krivnja, nikakvo izvanjsko zadovoljstvo ne može nadomjestiti gubitak radosti u nutrini. Kao što je žalost pratilja grijeha, tako je radost suputnica svetosti. 

Radost se može doživjeti i u blagostanju i u nevolji. U blagostanju ona ne počiva na dobrima koja uživamo, nego na onima kojima se nadamo; ne nalazi se u užicima koje doživljavamo, nego u obećanju onih u koje vjerujemo, iako ih ne vidimo. Može se obilovati u bogatstvima, no bogatstva kojima se nadamo jesu ona koja moljac i rđa ne nagrizaju i koja kradljivci ne potkapaju i ne kradu. I u nevolji može biti radosti jer znamo da je sam božanski Učitelj po križu došao do uskrsnuća. (F. Sheen)

 

 

 

Posveta Lateranske bazilike


 

 

Lateranska bazilika, izvorno posvećena Svetome Spasitelju,  simbol je vjerničkog, katoličkog zajedništva i sjedinjenja sa Svetim ocem. Lateranska bazilika, papinska je katedrala , "majka i glava svih crkava".

Pod rimskim carem Konstantinom započinje živa sakralna djelatnost. Car i njegova pobožna majka Helena dali su graditi brojne crkve, među ostalim i crkvu Kristova groba u Jeruzalemu, Kristova rođenja u Betlehemu, tri crkve u Carigradu kao i u Rimu; staru crkvu sv. Petra, San Giovanni in Laterano i San Paolo fuori le mura. Crkve podignute u Rimu su bazilike - odlikuju se srednjom lađom i nižim bočnim lađama odvojenim stupovima. Crkva postaje simbolom puta vjernika prema oltaru u apsidi, na kojemu se odvija čudo pretvorbe kruha i vina u Kristovo tijelo.

Posveta crkve je svetkovina, dan kojega trebamo posebno slaviti i koji liturgijski ima prednost pred drugim blagdanima.

Crkva je kuća u kojoj stoluje Bog, kuća u kojoj Slava Gospodnja prebiva. U njoj slavimo najveća Otajstva naše vjere, u njoj se susreću Bog i čovjek, radi kojega je Isus i došao na ovaj svijet.

"Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog, jer hram je Božji svet, a to ste vi". (1Kor 3, 16-17)

 

 

Sv. Nikola Tavelić



Hrvatski misionar sv. Nikola Tavelić jedan je od prvih mučenika i kanoniziranih svetaca koji su povezani sa Svetom zemljom. Rodio se 1340. u Šibeniku, u plemićkoj obitelji. Mlad ulazi u Franjevački red. Godine 1370. nalazimo ga u Bosni, koja je tada bila jedna od hrvatskih pokrajina, a gdje je u ono vrijeme harala manihejska sekta bogumila.
Nakon 12 godina provedenih u Bosni, premješten je u Kustodiju Svete zemlje. Tamo je živio u najvećem samostanu, na brdu Sionu. S tri je subrata, dva Francuza i jednim Talijanom, učio arapski da bi što prije mogao propovijedati Evanđelje muslimanima.
Život franjevaca među muslimanima bio je usmjeren na svjedočenje, na pružanje pomoći malom broju katolika koji su tamo živjeli,uglavnom zbog posla, te na pomaganje hodočasnicima. Zato su Nikola i njegova tri subrata znali da propovijedati nevjernicima znači izvrgnuti se smrti i mučeništvu. U očekivanju Božjih nauma učili su jezik,te molili i činili pokoru. Prije nego su pošli ostvariti svoj naum,savjetovali su se sa starijim i mudrijim redovnicima u samostanu. Bilo je važno procijeniti da li je propovijedanje mudro, može li ugroziti krhki mir i suživot s muslimanima i da li je možda Bogu ugodno da se dragovoljno izlože smrti.
Uvjerivši se da je njihov postupak ispravan i razborit, Nikola je s drugovima došao pred saracenskog kadiju. Pročitao je govor u kojem je ustvrdio da se spas nalazi samo u Isusu Kristu, te je pozvao kadiju i druge nevjernike da se obrate. Bilo je to 14. studenoga 1391. Saraceni su pobjesnili slušajući taj govor, uhitili su sva četiri franjevca,ispitivali ih i osudili na smrt. Tjelesa su im nakon mučeničke smrti bačena u oganj. Fra Gerard Calvet, odgovorni samostana na Sinaju i čuvar Svete zemlje, čovjek vrlo kulturan i mudar, bio je s drugih 12 redovnika svjedok mučeništva sv. Nikole i njegovih drugova i njihove junačke smrti.
Nikola Tavelić je u svom rodnom Šibeniku i u Franjevačkom redu odmah poslije smrti bio čašćen kao Božji mučenik. Blaženim ga je proglasio papa Lav XIII. godine 1889. Između dva svjetska rata štovanje mu se raširilo u svemu hrvatskom puku i njegova se kanonizacija očekivala godine 1941, upravo u vrijeme kad se hrvatski narod spremao na slavljenje 1300. obljetnice kršćanstva i svojih prisnih veza sa Svetom Stolicom. Zagrebački nadbiskup, i kasnije kardinal Alojzije Stepinac vodio je vrlo brojno hodočašće Hrvata u Jeruzalem, te je u kapelici papinskog predstavnika (nuncijature) u istome gradu posvetio zavjetni oltar blaženoga Mučenika, dar hrvatskih umjetnika i vjernoga hrvatskog puka. U ime ostalih hrvatskih biskupa Alojzije Stepinac je papi Piju XII. uputio zahtjev da Nikolu Tavelića proglasi svetim. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata nadbiskup Stepinac je u Zagrebu sagradio crkvu i osnovao župu u čast blaženoga Mučenika. Teškoće uzrokovane ratom spriječile su da se ostvari toliko željena kanonizacija. Taj se radosni događaj ipak zbio 21. lipnja 1970. u vrijeme pape Pavla VI. Tom se prigodom u Rimu okupilo oko 20.000 Hrvata, koji su došli iz domovine i inozemstva. Tako je Hrvatska konačno dobila svoga prvog kanoniziranog sveca.
 

 

 

" Kad janje otvori peti pečat, opazih pred žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva koje su držali. Oni počeše vikati svom snagom: " Dokle ćeš sveti i pravi Vrhovniče, odgađati sud i osvetu naše krvi nad stanovnicima zemlje?" (Otk 6,9f)

Bilo je to upozorenje na nebrojene mučenike koje su ubijali rimski vlastodršci zbog njihove vjere, ali i upozorenje na mučenike koji su stradavali i stradavaju u progonima nacionalsocijalističkih, islamističkih, komunističkih režima.

 

 

" Pogani me okružiše, Imenom ih Gospodnjim uništih." Ps 118(117) Mnoštvo, raspaljeno mržnjom, sasjeće ih mačevima i baci na lomaču, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali. (sv. Pavao VI)

 Ugledajući se na njega, prisjetimo se kroz povijest brojnih naših sunarodnjaka koji su zbog Krista trpjeli mučeništvo. Svakodnevno se uvjeravamo kako se neprijateljstvo vladajućih hrani klevetanjem puka, posebno onih koji su im omogućili slobodu koju žele ponovo prožeti komunističkim i jugoslavenskim duhom.

Unatoč svemu, radosno, poput psalmiste recimo:

Gurahu me, gurahu da me obore, 

ali mi Gospodin pomože.

Gospodin je moja snaga i pjesma,

on mi je spasitelj.

Čuj! Radost i spasenje

odzvanja šatorima pravednika. Ps 118 (117) 

 

 

 

 

QualityJoomlaTemplates.com

Najčitanije

Razni sadržaji

Korisne poveznice

Sunday the 8th. Sva prava pridržana © Župa Uznesenja BDM Rogoznica 2008-2026