Sv. Marko, ev.
Bože, ti si svetog evanđelista Marka proslavio darom propovijedanja. Daj da se i mi okoristimo njegovim učenjem i vjerno idemo stopama Krista Gospodina.
Ovu godinu, kroz uskrsnu osminu, spominjemo se svetoga Marka, Petrova omiljenog učenika kojemu predaja pripisuje Evanđelje u kojem odjekuje propovijed galilejskog ribara, prvog od apostola koji je ispovijedio vjeru u Krista.
Isus, nakon što je jedanaestorici povjerio misionarski mandat, spominje i znakove koji će pratiti one koji vjeruju i znakove koji će potvrditi Riječ koju su navijestili učenici, svjedoci njegova uskrsnuća. Apostol Petar, koji Marka naziva " mojim sinom" pozvao nas je da se obučemo u poniznost, jer Bog se oholima opire, a poniznima daje milost". Poniznost je odjeća koju mogu nositi samo oni koji nose veličinu sabranosti, koja nas uči prepustiti se vjernosti Božjoj, pretačući sve svoje brige u Njega, jer on brine za nas i ne dopušta neprijatelju, đavlu, da nas proždre. Iako je on "lav koji riče", ipak imamo snagu po milosti da mu se odupremo, postojani u vjeri; dakle, ne moramo mi pobjeći nego on koji je prisiljen na bijeg.
Kristovim uskrsnućem smrt više nema vlasti. Mors et vita duello conflixere mirando, tako pjeva uskrsna sekvenca. To je dvoboj u kojem pobjeđuje Krist, koji ima ključeve smrti i pakla. Krist je ubio smrt, njegov prazan grob, dokaz je uskrsne nade koja ne razočarava.
Sv. Marko, najvjerojatnije se rodio u Jeruzalemu. Po ondašnjem običaju, uz židovsko ime Ivan dobio je rimsko ime, Marko. Marko je pratio apostole Pavla i Barnabu na prvo misijsko putovanje u Antiohiju, zatim u Malu Aziju. Sljedeće njegova postaja je Rim. Tu se je usko povezao s apostolom Petrom i napisao svoje evanđelje. Nakon Petrove smrti, otišao je u Aleksandriju gdje je utemeljio Crkvu i bio njezin prvi biskup.
Oni stanovnici koji su prema kršćanima bili neprijateljski raspoloženi, upali su u crkvu, odvukli te ubili Marka. Mnogo kasnije, njegove relikvije dopremljene su u Veneciju gdje se u istoimenoj bazilici nalazi njegov grob. Sv. Marko, patron je Venecije.
USKRS
Na tvrdoj daski, o koju su me vezali,
već sada pjevam pjesmu svoje pobjede
I gledam: tamo na zreniku olujnom
Planina velja do neba se uzdiže
U sjaju plama sunčeva....
I stoji jeka po svoj zemlji spasenoj
Visoko na visinama,
Duboko u nizinama:
Hozana, Sine Davidov!
Hozana, rode moj ! (Uskrs, V.Nazor)
Uskrs je dan u kojem čovjek doista pripada Kristu jer ga Gospodin, poput Izraelaca, oslobađa od ropstva grijeha. Slavne rane u tijelu Uskrsloga Gospodina, zalog su naše nade. Od uskršnje zore, novo proljeće nade obuzima svijet, jer Uskrs nije povijesni trenutak nego početak novoga, vječnog života. Uskrsnuće označava najveću Kristovu pobjedu i ujedno jamstvo pobjede za Crkvu, usprkos protivštinama, usprkos progonima, jučer u prošlosti, sutra u budućnosti. Isus svoje uskrsnuće nije upotrijebio da ponizi neprijatelje nego je svoje svjedoke uputio da na tihi način, u Duhu ljubavi, privode ljude novosti života. " Umro je i uskrsnuo da život imaju, u izobilju da ga imaju." (Iv10,10) Sve treba spasiti. To je moguće samo ljubavlju, pomirenjem i praštanjem. To je novi kvasac, to je budućnost. To je poruka Kristova uskrsnuća. Da je Krist uskrsnuo, možemo danas doživjeti istom snagom kao što su to doživjeli apostoli. Jer, Isus je isti i jučer i danas i uvijeke (Heb13,8). Ukazuje nam se u njegovoj zajednici, među braćom i sestrama, u svetoj pričesti. Uskrsli tada stoji u nama. O njemu razmišljamo, s njime se suobličujemo, s njime patimo, po njemu se veselimo. Uskrsnućem, Bog dokazuje da je pobijedio smrt pa apostol Pavao može reći: " Gdje je smrti pobjeda tvoja? Gdje je smrti žalac tvoj?" ((1Kor15,55). Gospodin nas je učinio novim stvorenjima, jer nas ne želi ostaviti zatočenicima pakla. Poziva nas kao nevjernu nevjestu u jutru uskrsnuća otvarajući nam nove horizonte života i nade.
Uskrsli živi i daruje život, živi i tvori zajednicu, živi i otvara budućnost, živi i pokazuje put. Uskrs postaje velikom krsnom svetkovinom u kojoj čovjek takoreći osobno prolazi kroz Crveno more, izlazi iz svoga starog načina postojanja u zajedništvo s Kristom, Uskrslim. ( Benedikt XVI, Duh Liturgije)
