MARIJA MAGDALENA

Ne zna se mnogo o životu svete Marije Magdalene, čiji se blagdan u Katoličkoj crkvi slavi 22. srpnja. Prvi put se pojavljuje u Evanđelju po Luki kao Kristova sljedbenica iz koje je istjerano sedam demona. U Evanđeljima se ponekad povezuje s još dvije žene u Svetom pismu: ženom koja pere Isusove noge uljem i Marijom, sestrom Marte i Lazara.

Gospa od Anđela

2. kolovoza 1208.prisjećamo se obraćenja svetog oca Franje koji se dogodio  u malenoj crkvici svete Marije od Anđela, podno grada Asiza, a u franjevačkoj povijesti ta crkva je poznata kao Porcijunkula. Crkva Gospe od Anđela ili Svete Marije Anđeoske u podnožju Asiza ima posebno značenje za sve franjevačke zajednice te ju se naziva majkom svih franjevačkih crkava.

Dok  slavimo blagdan Gospe od Anđela razmišljamo o Mariji koja je bila izabrana za posebno važnu zadaću. Marija je rekla svoj DA i postala Isusova majka. Ona je Gospa od Anđela ali je istodobno i naša Gospa i naša Majka. Ona je ponizna službenica Gospodnja, uzvišena žena od koje je rođen Isus. Odazvala se Bogu i posve ispunila Božji plan kao ponizna, vjerna službenica Božja. A Bog ju je uzvisio i postavio uza se, među anđele. Bog se u svojoj dobroti ne da nadmašiti. To nam je izvor radosti i utjehe. Blažena Djevica Marija, kako nas uči Crkva, jest posrednica svih milosti koje Bog dijeli bijednom čovječanstvu.

Gospa od Kapelice

BLAGOSLOV SPOMEN PLOČE

Nama kršćanima i danas je potrebna utjeha i ohrabrenje dok se osvrćemo na svijet i povijest prošloga stoljeća. Kršćanstvo je postalo mučeničkom Crkvom, prvenstveno zbog neopoganskih diktatura nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma. Uvjereni kršćanin ne traži mučeništvo dobrovoljno već je spreman podnijeti ga kada ono postane neizbježno i kada se vjera mora svjedočiti žrtvom vlastitog života. Kršćansko mučeništvo nije obilježeno prezirom prema životu i željom za smrću, već odabirom života kojega nam je Bog dao. Određujuća karakteristika mučeništva je ljubav: Veće ljubavi nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje. (Iv 15, 13). Ove Isusove riječi sažimaju cijeli misterij kršćanskoga mučeništva. To se prije svega odnosi na samoga Isusa, koji je nasilje koje su mu ljudi nanijeli, pretvorio u čin ljubavi  i dao svoj život na križu kao najvišu službu prijateljstva za nas, za čovjeka, za cijelo čovječanstvo. Križ Isusa Krista je ljubav u svom najradikalnijem obliku, a Isus pred nama, kao prvi mučenik. 

Mjesec svibanj u našemu narodu natopljen je krvlju, krvlju nevinih, nedužnih ljudi koje je partizanska ruka u ratu, a posebno u poraću, klala, ubijala, mučila, nad njima se iživljavala. Posebno su teška mučenja prolazili naši svećenici, redovnici, redovnice čije je poslanje bilo u suprotnosti sa bezbožničkim ustrojem novostvorene države. 

O mučenici hrvatski, o Kralju mučenika svih, što krunom slave kruniš njih, ti sve što prezreše, u rajske dižeš krajeve.

Kao što je Isus u potpunosti slijedio Božju volju za život i spasenje čovječanstva i umro na križu  iz ljubavi prema nama tako je i don Ivo čiji ćemo spomen obilježiti podizanjem ploče njemu u čast,  more poškropio svojom krvlju, prihvatio svoje mučeništvo, svoje komadanje kao posljedicu svoje odanosti vjeri. Njegova smrt je pobjeda ljubavi nad mržnjom, čin ljubavi prema Bogu, prema braći i sestrama. Kolike li milosti, kolike li slave za njega! 

O, mučenici hrvatski, uslišite nam molitve, vi zvijezde svjetle na nebu, dovedite nas Isusu!

U petak, 22.svibnja sv. Misa u 19.00. Misu predslavi naš biskup, Msgr Tomislav Rogić. Nakon mise, o 85. godišnjici izgradnje crkvenih skalina, je otkrivanje i blagoslov spomen ploče don Ive Jurčeva! 

MARIJA - POSREDNICA SVIH MILOSTI

U povijesti svetačke tradicije gotovo da nema sveca koji, kad je dublje bio zahvaćen Božjom ljubavlju, nije istovremeno više zavolio i Mariju, Majku Isusovu. 

U cijelom čovječanstvu uistinu postoji jedna jedina osoba za koju Bog ima samo jednu sliku i u kojoj vlada savršeno podudaranje između onoga što Bog želi da ona bude i onoga što ona jest. Ta je osoba njegova vlastita Majka. Ona jest sve ono što je za nju bilo predviđeno, planirano, zamišljeno. Melodija njezina života odsvirana je upravo onako kako je bila napisana. Providnost je Mariju zamislila, začela i u svom planu vodila kao znak jednakosti između ideala i povijesti, ideje i stvarnosti, nade i ostvarenja.

Biti uz Mariju, znači biti zaštićen od duha ovoga svijeta, biti ispunjen milostima koja teku iz njezina Srca. Mariju častimo, Mariju molimo, Njoj se utječemo u potrebama, u radostima i brigama. Marija je svjetionik našim životima. Marijo, milosti puna! Marijo, posrednice svih milosti! Marija, nebeska Majka koja čini čuda za svoju ljubljenu djecu. Majka je vodila i Bartola, odgajala i nadahnjivala, podigla kao povjerenika Svoje majčinske brige i ljubavi. Tako je iz neizrecive vjere, vjernosti, povjerenja jednog obraćenika nastalo svetište u Pompejima. On se nije odvajao od Krunice. I ta Krunica danas nam je potpora, put, blagoslov. 

Sam Bartolo Longo, apostol krunice, imao je posebnu karizmu. Njegov put ka svetosti osniva se na nadahnuću  koje je začuo u dubini svog srca: " Tko god širi molitvu krunice, spašen je!" na temelju toga on se osjetio pozvanim izgraditi crkvu posvećenu Gospi od Ružarija u Pompejima. Bartolo Longo promicao je kristološko i kontemplativno srce krunice, primivši veliko ohrabrenje i potporu od Lava XIII., pape krunice. 

" Zazivaj Mariju! Ne ispuštaj Njezino ime sa svojih usana i nikada ga ne izbaci iz svoga srca! Nasljedujući Mariju nećeš skrenuti s puta. Misleći na Nju, nećeš se izgubiti. Ako si blizu Marije, nećeš pasti. Ona će te štititi i nemaš se čega bojati. Ako te Marija vodi, nećeš se umarati, ako ti Ona pomaže, sigurno ćeš doći u nebo!...Krunica je zbog naše Gospe molitva skromna, intimna, upravo obiteljska..." B. Longo

PRVA LJUBAV SVIJETA

Ženo, o kojoj  je i sam Bog sanjao

Prije nego li je svijet stvorio!

Ženo, od koje sam ja rođen

Uz cijenu boli i muka pod Križem!

Ženo, koja, makar i nisi bila svećenik,

Ipak si na kalvarijskom brežuljku mogla šaptati:

"Ovo je Tijelo moje", "Ovo je Krv moja",

Jer Onome koji te je spasio, dala si ti ljudski život!

Ženo, koja vodiš moje pero,

Što tako tetura nad riječima

Kad govori  o Riječi!

Ženo, koja u ovoj dolini suza

Naviještaš nebesko plavetnilo nade!

Daj, primi suhe grozdove mojih razmišljanja,

Primi ih od siromašna pisca, koji nema vina,

I moću svojega Sina, poput čuda u Kani,

Novo načini čudo i spasi nečiju dušu-

Ne zaboravivši ni moju vlastitu. (F. Sheen)

ŽIVOT KRISTOV

Njegova smrt nije slučajna ni nepredviđena; a ni on ne govori o svojoj smrti odijeljeno od svoje slave; no o tome da polaže svoj život a da ga opet ne uzme. Ni jedan običan čovjek ne može to reći. Nevidljiva pomoć s neba bila mu je pri ruci.Ovdje je naš Gospodin ustvrdio da ga je Očeva ljubav poslala na zadatak koji na zemlji mora ispuniti. Nije mislio na početak Očeve ljubavi kao ljubavi roditelja prema onome koji je spasio njegovo dijete da se ne utopi. On je već bio vječni Objekt vječne Ljubavi. Ali, sada u ljudskoj naravi dodaje još jedan razlog za tu ljubav, naime, smrt kao dokaz te ljubavi. Jer je bio bezgrešan, smrt nije imala nikakvu moć nad njim. Opet uzeti svoj život bio je dio božanskog plana, kao i položiti ga. Žrtveni jaganjci, koji su se stoljećima prinosili, nosili su grijeh jer im je bila pripisana krivnja, ali oni su bili nijemi patnici i nisu znali da ih vode na žrtvenik. Svećenik je u Starom zavjetu položio svoju ruku na ovcu da je označi  da je krivi za grijeh i da mora biti žrtvovana. No On je dragovoljno preuzeo grijeh da nakon svojega uskrsnuća, kad je Petru dao trostruki nalog da pase njegove jaganjce i ovce, prorekao je da će Petar dati svoj život za njegovo stado, kao što ga je i on dao. 

Ljudi postoje, ali on će im dati život, ne biološki ili tjelesni, nego božanski, život koji nadilazi sve.Taj život ne daje svojim naukom nego svojom smrću. On nije dobri pastir zato što je osigurao ekonomsko blagostanje, nego stoga što će život svoj položiti za svoje ovce. Iznova se pojavljuje križ pod simbolom pastira. Pastir-patrijarh Jakov i pastir -kralj David prelazi u Pastira - Spasitelja, kao da štap postaje pastirski štap, pastirski štap žezlo, a žezlo križ  (F. Sheen)

Pio IX, papa

Kroz povijest, s vremena na vrijeme, pojavljuju se izvanredni ljudi: izvanredni jer posjeduju neuobičajene kvalitete i očito su pozvani na jednako neuobičajene zadatke. Karizmatični ljudi, s darovima sukladnim njihovoj dodijeljenoj misiji. Ljudi, dakle, Božje providnosti.

Upravo takav, Božjom voljom i Duhom Svetim odabran, bio je i papa Pio IX. Cijeli je njegov pontifikat, dugi, gotovo 32 godine, bio turbulentan. U svim je prilikama bio vjeran zadaćama svoje službe, davao je uvijek prvenstvo Bogu i duhovnim vrijednostima. Bio je i omiljen ali i klevetan. Po stupanju na prijestolje, pomilovao je više od tisuću zatvorenika i zajamčio slobodu prognanima i izbjeglima. No, nikada se nije htio svrstati na bilo čiju stranu u ratu između kralja Karla Alberta Savojskog i Austro Ugarske, papa je proglasio non possumus: poglavar katoličke crkve ne može dići oružje protiv katoličke nacije, dijela tog istog katolicizma. 

1852. uz zalaganje bana Josipa Jelačića papa zagrebačku biskupiju uzvisuje na rang metropolije i nadbiskupije, a nadbiskupa Juraja Haulika imenuje kardinalom.

Papa Pio IX proglasio je dvije dogme: onu o Bezgrešnom začeću, 1854., podsjećajući da u burama ljudskog života u Djevici blista svjetlo Krista, jače od grijeha i smrti i onu o nepogrešivosti Pape (kada govori ex cathedra, odlučujući o pitanjima vjere) 1869. godine tijekom uvodne faze Prvog vatikanskog koncila. Proglašenje dogme o papinoj nepogrešivosti izazvalo je prosvjede liberala u Francuskoj i Njemačkoj, gdje će prosvjednici stvoriti otpadničku Starokatoličku crkvu. Svojim je mudrim savjetima pomagao svetom Don Boscu utemeljiti salezijansku družbu tako da si je zaslužio nadjevak " Don Boscov papa". Njegovim pontifikatom, nestala je i papinska država ali je označilo i duhovno jačanje autoriteta pape. Umro je 7.veljače 1878. Iza njega ostalo je 38 enciklika, a osobito se ističe Quanta Cura i njezin glasoviti dodatak Syllabus errorum, popis osamdeset modernih zabluda koje su se smatrale neprihvatljivima za katoličke vjernike, itekako aktualnih u današnjem vremenu.

3. rujna 2000. papa Ivan Pavao II proglasio ga je blaženim. Njegove riječi i danas odzvanjaju: " U svojemu radu trebamo činiti najbolje što možemo, a zatim se prepustiti Providnosti koja će izliječiti naše ljudske pogreške i nedostatke."

Sv. Toma Akvinski

 

CRKVENI OCI

Spomenom otaca prvih kršćanskih stoljeća, započinjemo hod Crkve kroz povijest. Crkveni oci su pisci prvih stoljeća koji su se istakli svetošću života te izvrsnošću i pravovjernošću nauka. 

SVETI BAZILIJE - bizantski liturgijski tekstovi o njemu govore kao o "svjetioniku Crkve". Privučen Kristom, počeo je gledati prema njemu i slušati samo njega. Odlučno se posvetio monaškome životu u molitvi, meditaciji Svetoga pisma i djelima crkvenih otaca te vršenju ljubavi, slijedeći primjer svoje sestre Makrine koja je već živjela u monaškoj zajednici. Svojim je propovijedanjem i spisima razvio intenzivnu pastoralnu, teološku i kjniževnu aktivnost. Zagovarao je osnivanje mnogih bratovština ili zajednica kršćana posvećenih Bogu. Kao biskup i pastir svoje velike biskupije Bazilije je neprestano vodio brigu o teškim materijalnim uvjetima u kojima su vjernici živjeli; odlučno je prokazivao zlo, zauzimao se za najsiromašnije; bdio je za slobodu Crkve, suprostavljajući se i moćnicima kako bi obranio ispovijedanje prave vjere. Boga, koji je ljubav i milosrđe, Bazilije je valjano svjedočio izgradnjom više hospicija za potrebne. 

Uz skrb da se vrši milosrđe koje je i obilježje vjere, ostavio nam je jednu veliku euharistijsku molitvu (anaforu) koja se zove po njemu te je dao temeljno uređenje molitve i psalmodije; na njegov je poticaj narod zavolio i upoznao Psalme, moleći ih i noću. Tako vidimo kako liturgija, klanjanje i molitva idu usporedo s djelima milosrđa, uzajamno se nadopunjujući.

U svojoj ljubavi prema Kristu i njegovu evanđelju ovaj se veliki Kapadočanin trudio pomiriti podjele unutar Crkve zalažući se kako bi se svi obratili Kristu i njegovoj Riječi, sili koja ujedinjuje i kojoj vjernici trebaju biti poslušni.

SVETI GRGUR NAZIJANSKI

" Bazilije nas je uvjerio kako mi, kao ljudi, ne smijemo prezirati druge ljude niti vrijeđati Krista koji je zajednička glava sviju, svojom neljudskošću  prema ljudima; naprotiv, kada su drugi u teškoćama, moramo se okoristiti i posuditi Bogu svoje milosrđe jer je milosrđe i nama potrebno". 

Sv. Grgura fascinirali su samoća, filozofska i duhovna meditacija. "Ništa mi ne izgleda veće od ovoga: ušutkati vlastita osjetila, izići iz svjetovnog tijela, sabrati se u sebi samome, ne brinuti više o ljudskim stvarima osim o nužno potrebnima, govoriti sam sa sobom i s Bogom, provoditi život koji nadilazi vidljive stvari; nositi u duši uvijek čiste božanske slike. 

Oko 379. Grgur je pozvan u Carigrad, tadašnju prijestolnicu, kako bi predvodio malu katoličku zajednicu vjernu Nicejskome saboru i trojstvenoj vjeri. Većina se tada bila priklonila arijanizmu  koji je bio "politički ispravan", a carevi su ga držali politički korisnim. U crkvici Uskrsnuća izrekao je pet Teoloških govora upravo kako bi obranio i učinio shvatljivom trinitarnu vjeru, samo je jedan Bog u tri jednake, a odijeljene osobe - Otac Sin i Duh Sveti. No, naišao je na nerazumijevanje, napustio je Carigrad. Zbogom veliki grade koji Krist ljubi...Sinovi moji, preklinjem vas, čuvajte poklad vjere koji vam je povjeren, spominjite se mojih patnja, neka milost Gospodina našega Isusa Krista bude sa svima vama.

Grgur je bio ponizan čovjek, a u životu je uvijek radio na pomirenju u crkvi svojega vremena koju su razdirale nesloge i krivovjerja. Često je govorio o važnosti i nužnosti molitve. Tvrdi kako je "nužno češće sjetiti se Boga nego udahnuti" jer je molitva susret Božje žeđi s našom žeđi. U molitvi moramo upraviti svoje srce k Bogu kako bismo se izručili njemu kao prinos  koji treba očistiti i preobraziti. 

(Crkveni oci - Benedikt XVI)